Književnost

KOMENTAR DARIJA GRGIĆA

Ludwig Bauer: Karusel (Fraktura, Zaprešić)

Bauer je atipičan hrvatski pisac nezainteresiran za paradiranje naslovnicama, za senzacionalizam, a u svojim knjigama često tematira povijesnu sudbinu pripadnika njemačke manjine, pogotovo nakon pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.

Sisak, 2012. - Književnik L.Bauer prima nagradu za životno djelo   FOTO:Nikola Cutuk/PIXSELL
Piše: Republika.eu

Najambicioznije njegovo djelo je "Zavičaj, zaborav", djelo čiji naslov zvuči kao da je izašao ispod ruke austrijskog pisca Thomasa Bernharda. Zadnjih godina napisao je i "Zapise i vremena Nikice Slavića", svojevrsnoj odi jednoj od zabašurenih ljudskih vrlina, onoj najjednostavnijoj dobroti, da bi u "Patnjama Antonije Brabec" portretirao probleme ljudi njemačka podrijetla u poslijeratnoj Titovoj Jugoslaviji. 

Spomenute romane povezuje način tretiranja povijesti kroz očišta "maloga čovjeka" preko čijih leđa ta povijest postaje velikom – sa zazornim rezultatima, kao što nas podučava XX. stoljeće kao povijest dvaju zastrašujućih iluzija, komunističke i fašističke.
Bauer je pisac koji se ponajbolje od svih naših suvremenih pisaca poduhvatio teme kolektivizma i njegova razorna djelovanja na obične ljudske sudbine. Kritičko tretiranje teme kolektivizma u domaćoj prozi nije imalo posebnog kroničara, u nas su, ipak, na snazi djela čija poetika rijetko ulazi u direktno političko utemeljenje, poput Bauerovih. Tako da je većina njegove spisateljske karijere protjecala pored glavnoga tijeka hrvatske proze, a danas slobodno možemo reći: na štetu ovog korpusa koji je počesto i prečesto zaobilazio neuralgična mjesta naše povijesti. Bauer ima do te mjere iscizeliran rukopis da je teško sjetiti se kojega domaćeg pisca koji bi se mogao mjeriti s njime kao stilistom, a teme što ih bira uvijek su obrađene s intenzitetom osobnoga angažmana, tako da čitatelja može ponijeti strast koju pisac osjeća skupa sa svojim junacima, a ne protiv njih, kako danas mnogi, s krivom, prepostavljaju da bi se trebalo pisati. Redatelj Godard dobro je rekao: suosjećam sa svojim junacima.  

Glavni junak "Karusela" Miroslav Baumann povratnik je iz Amerike koji se u rodnome selu sreće s Gabrijelom, ženom koju je volio u mladosti, a Bauerova pripovijedačka magija ne usteže se od prikazivanja prepolitiziranog života iz pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, stoljeća, koje se, kada je politika u pitanju, putem marksizacije ideološkog polja, nažalost ponovno vraća – barem kada je Hrvatska u pitanju. 

Ovu zlom zasićenu atmosferu Bauer podvlači prikazivanjem parapsiholoških sposobnosti dvaju njegovih junakinja, Gabrijele i babe Roze. Gabrijela je u mladosti bila lijepa, a njeno odbijanje muškaraca revolucionarni je kadar tumačio u kontrarevolucionarnom ključu, dok je život u provinciji prikazan kao lice i naličje horora na rate, strave i užasa koji su pravno neutuživi jer su sastavljeni od sitnih, svakodnevnih poniženja i zaobilaženja, uskrata i svojevrsnih "čvrka" zbog kojih Bauerovi likovi nemaju realnu šansu za ikakav ljudski život. Bauer, također, u "Karuselu" odbija jednodimenzionalno pripovijedanje o ljudima i o strukturama vlasti. Kao što je kroz likove Debeloga Perice i drugarice Mare prikazao i naličje režima koji nije mario za ljude, tako je i kroz zbrinjavanje Gabriele nakon otkaza pokazao i toplu stranu crkve. Jednako tako pokazao je i kako se, unatoč pomoći koju je dobila njegova junakinja, običan čovjek nema čemu nadati od sustava, ma kako se uljuđenim on predstavljao na političkoj pozornici. "Karusel" je možda vrh Bauerova cjelokupna opusa.