Kino & Film

USPON HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE

Tri filma najgledanija u hrvatskim kinima

Hrvatska kinematografija bilježi svoje zlatne trenutke. U posljednjih nekoliko mjeseci čak su tri hrvatska filma bila najgledanija u našim kinima. "Sonja i bik", "Svećenikova djeca" i "Zagonetni dječak" vratili su interes hrvatske publike za domaći film.

Ilustracija   FOTO:Sanjin Strukić/PIXSELL
Piše: Media Servis

"Hrvatski filmovi na televiziji su uvijek izrazito gledani. Kada se uzme postotak gledanosti, oni su uvijek među 10 najgledanijih stvari tog tjedna tako da neka publika za hrvatski film bez ikakve sumnje postoji. Problem je uvijek bio kako tu publiku dovesti u hrvatska kina", detektirao je problem filmski kritičar Glorije Josip Jurčić.

Hrvatski film je godinama afirmaciju doživljavao televizijskim prikazivanjem. Takav način rada nije uspijevao nametnuti kulturu gledanja u kinima pa je Hrvatski audio vizualni centar na čelu s Hrvojem Hribarom prije nekoliko godina odlučio stvari preokrenuti. Svi filmski radnici ističu kako je upravo HAVC jedan od najzaslužnijih za uspon hrvatskog filma u posljednje vrijeme.

"Najzaslužniji za to je HAVC i njegov ravnatelj Hrvoje Hribar koji je prije nekih godinu dana dao obećanje da će se podići gledanost hrvatskih filmova, odnosno da je to zadatak HAVC-a. To je obećanje ispunio", kaže Vinko Brešan, redatelj filma 'Svećenikova djeca' koji je postao drugi najgledaniji film u povijesti hrvatske kinematografije. Što je to HAVC napravio?

"HAVC je promijenio politiku tako da se ne gleda samo kvaliteta filma, nego se određena sredstva daju projektima koji imaju potencijal privući publiku. To ne treba značiti da su ti projekti manje kvalitetni od onih drugih, ali se jednostavno ne možemo izolirati i kazati da nas publika ne interesira", ističe Josip Jurčić.

A da su u prošlosti neki filmski djelatnici bili skloni izoliranju potvrđuje i režiser filma 'Zagonetni dječak' Dražen Žarković.

"Nemam osjećaj da publika nije voljela hrvatske filmove. Jednostavno, bilo je dosta dugo razdoblje kada se autori nisu previše 'bavili publikom", kaže Žarković.

On je, kaže, radeći drugi film o Koku, popularnom junaku Ivana Kušana, imao predodžbu o uspjehu jer je i 'Koko i duhovi' solidno prošao kod publike. Nešto slično očekivao je i Vinko Brešan radeći 'Svećenikovu djecu', no obojica su se iznenadila ovakvom uspjehu. Brešan je objasnio i čudan odnos kod režisera između umjetničke forme i uspjeha kod publike.

"Niti jedan autor ne radi film isključivo da bi publika dolazila u kinom, ali prirodno je da se svi mi autori jako veselimo odazivu publike", istaknuo je Brešan.

Da bi se do kino publike ipak došlo, nije bitan samo izbor filmova koji će dobiti potporu od HAVC-a, odnosno države. Osim umjetničke vrijednosti i kvalitete, koja je ipak najvažnija za uspjeh, u posljednje vrijeme se puno više ulaže i u samu promidžbu filma, otkriva Žarković.

"Bez marketinga filma danas filma jednostavno nema. To je prepoznati, na tome se sustavno radi. Vrlo sistematski čitav niz stručnjaka radi na svim tim područjima i rezultati su ovdje", rekao je Žarković.

Sve to zajedno rezultiralo je činjenicom da su tri hrvatska filma iznimno gledana što je bitno i za filmaše i za publiku, ali i za one koji odobravaju sredstva za filmove.

"Svi ti filmovi su snimljeni javnim novcem i vrlo je bitno da javnost pokazuje interes za te filmove. Onda kompletna kinematografija ima nekog smisla. Ako javnost nije zainteresirana za hrvatski film, onda će se realno postaviti pitanje zašto ih uopće snimamo. Sad imamo razlog zašto ih snimamo. Snimamo ih zato što ih publika želi gledati", rekao je Brešan.

Ostalo je samo pronaći rješenje da se popularnost naših filmova proširi i van hrvatske granice. No, to je ipak nešto na čemu se treba raditi duže vremena.

"To treba ići od filma do filma i treba znati da smo mi mala kinematografija, mi smo mala država. Ne treba očekivati velike stvari. Jako teško je očekivati da će neki hrvatski film odjednom postati popularan u Europi, ali to je jedan dugotrajan proces. Na taj put treba krenuti, na njemu ustrajati i onda, recimo, za 5-10 godina postati prepoznatljiva kinematografija koju će ljudi u Europi voljeti gledati", zaključio je Jurčić.