Književnost

DARIJA ŽILIĆ

Omara (Biakova, 2012, Zagreb)

Darija Žilić domaćoj je književnoj javnosti poznata prije svega kao pjesnikinja. No ona je osim toga i esejističarka i književna teoretičarka zapaženog angažmana i na javnom promicanju pisane riječi, organizatorica i voditeljica tribina, dakle jedna od aktivnijih sudionica literarne scene. Knjiga 'Omara' je zbirka eseja.

Omara (Biakova, 2012, Zagreb)
Piše: Dario Grgić

'Omara' već naslovom sugerira storninaru atmosferu. Omara je vrućina, zapara, pripeka, sparina, što nagoviještava jedno posebno, faunovsko, popodnevno, snatreće i meditativno autoričino izdanje. Knjiga se sastoji od tekstova autobiograskog karaktera, od tekstova blagog filozofskog premaza, od svojevrsnih reakcija na tekuće događaje, koje Žilićka smiješta u širi kontekst, nadograđujući vlastitom asocijativnošću smisao viđenoga, od tekstova koji su s čuđenjem nagnuti nad fenomen tijela. A u svim ovim različitim perspektivama moguće je primijetiti jednu nježnu strategiju, jedno nastojanje da se uspostavi nježna erudicija stvarnosti, da se od poetskog osjećaja svijeta izgradi građevina gotovo znanstvene utemeljenosti.

Darija Žilić u sporom tempu demonstrira raznovrsne nivoe blagosti, podjednako kada kreće definirati kulturu, pa u jednom trenu antitetički zaključi da je kultura nekulturna, pa do momenata u kojima evocira potragu za knjigom u biblioteci, gdje se upoznaje s pjesnikinjom koja tamo radi na posudbenom odjelu. Naime, kada je napisala da se kultura sastoji od užasno puno nekulturnih gesta, Darija Žilić odmah pravi odmak od vlastitih riječi: takav je iskaz, po njoj, osim što je točan, pomalo i bahat. I takvom strategijom smiještanja same sebe u okvire poniznosti daje na početku spomenutu lekciju iz suzdržanosti, ili, ako hoćete, lekciju iz nedostatka bahatosti.

Darija Žilić deklarira se kao pobornica jednostavnosti. Ona voli Fernanda Pessou a ne Jamesa Joycea, a ovu težnju ka prozračnosti i jednostavnosti moguće je osjetiti na svakoj stranici 'Omare'. Umjesto teške parade bombastičnih iskaza, Žilićka se redovito odlučuje na sfumato, ona je pisac koji ostavlja na volju stvarima da se razvijaju u skladu s vlastitom unutarnjom logikom.  Da se vratimo naslovu: kada kažemo omara, možda bismo se mogli sjetiti jedne Debussyeve kompozicije, 'Popodne jednog fauna', odnosno istoimene pjesme Stephana Mallarmea, a i Miroslav Krleža bi na temu imao što reći, dovoljno je sjetiti se njegovih 'Simfonija' i u njima 'Pana'. Omaru naša autorica definira upravo na tragu potrage za mitskim prostorima mašte, na onim mjestima na kojima se povlači znanstveno i promalja se arhajsko osjećanje svijeta.

Ona piše: 'Omara je omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema.' I onda, malo dalje: 'Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose, da smo bili smiješni i nejasni. Da smo bili nemušti u svagdanu i odveć mudri na posve krivim mjestima.'
Po jasnoći rečenice Žilićki je dosta teško naći sugovornika u današnjoj prozi.

Umjesto za divlju nepovezanost i smušenost asocijativnosti bez kraja i konca, ona se odlučila biti jasna, s posve jasnom namjerom da ljudi shvate što je htjela reći, a da pri tome nije upadala u simplifikacije. Kao da kaže: svijet je nepoznati teritorij kojega ću, barem djelomično, popisati vlastitim riječima, i pri tome ću paziti da posežem za pravim riječima, jer se samo one mogu nositi s latentnom tamom svakodnevlja. A opet, već stranicu, dvije dalje, Žilićka piše o čistom zvuku, superiornom svakoj riječi. U početku je bio zvuk koji rijetki uspijevaju čuti kao riječ.

Poezija je drugo ime za emancipaciju od rutine, prostor u kojemu je moguće praviti prve korake iz probuđenosti, prve korake iz utonjavanja u vedrinu. Koja, kako piše Žilićka, 'postoji sama po sebi'. Iako živimo na prostorima gdje se teško baš posve opustiti i prepustiti vedrini. U jednom kraćem izletu na teren obojan politikom, spisateljica konstatira kako joj je sve nekoć bilo jednostavno, mi svi smo balkanci, barbari, zvijeri. Rečenicu dalje već se postavlja pitanje kako stvari stoje s velikim silama, s dobavljačima oružja, a vjerojatno u svijetlu činjenice da je rat najljući, najbolji, najunosniji biznis. Pogotovo rat na tuđem teritoriju, s tuđim ljudima. Na tom mjestu Darija podsjeća na velikog Borisa Marunu, i citira njegove stihove: 'Ali hrvatski pjesnik ima pravo/i rodoljubnu dužnost/Da kaže što mu ide na jetra.'

Ukratko, Darija Žilić napisala je intimističku knjigu snažnog zajedničkog nazivnika, vrlo pošteno se postavljajući spram cijelog našeg vanjskog i nutarnjeg okoliša – ako pod nutarnjim  okolišom shvatimo brojne identitetske bujajuće teorije, a pod vanjskim naše stvarne susjede, poglavito Srbe te njihov glavni grad Beograd, kao mjesto na kojemu je moguće hvatati znanja za sanjanja svih svojih snova, kao mjesto ovaj puta ne zavade, nego iznova započetog razumijevanja. Glosarij koji se može čitati kao dnevnik, a svaki dnevnik možete čitati i kao roman. Tako je i njene tekstove iz 'Omare' moguće čitati na više načina i u više smjerova. Vrijedno ponovljenih čitanja.

Dario Grgić