Književnost

PJESMA BEZIMENOJ

Obljetnica smrti Gustava Krkleca

Gustav Krklec zauzeo je svoje mjesto u hrvatskoj književnosti vrlo mlad, već u šesnaestoj godini. Javlja se gotovo istodobno s Krležom , Andrićem, Ujevićem i Šimićem.

Gustav Krklec   FOTO:Radio.hrt.hr
Piše: Republika.eu / Hrt.hr

Nakon Prvog svjetskog rata Krklec je objavio dvije zbirke Lirika 1919. i Srebrna cesta 1921., koje su doživjele veliki uspjeh. Istodobno je tiskana drama Grobnica. U tome autobiografskom tekstu kaže da se rodio posljednje godine prošloga stoljeća (23. lipnja) kao zakoniti sin Gustava Krkleca, stare zagorske korenike, i Hermine Krklec, rođene Wells. Rodno mu je mjesto Udbinja, kraj Karlovca, no djetinjstvo je proživio u zagorskome selu Maruševac. 

Uz poeziju, Krklec rano počinje pisati feljtone i surađivati u novinama i časopisima. S A. B. Šimićem uređuje znameniti časopis Juriš. Kao reporter Glasa SHS odlazi u Beograd i u tome gradu živi od 1922. do kraja Drugog svjetskog rata. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke San pod brezom i Darovi za bezimenu. 

Napisao je brojne pjesme za djecu, te majstorske dnevno-kritičarske zapise Lica i krajolici 1954. i Pisma Martina Lipnjaka iz provincije 1959. u kojima pokazuje izniman dar za uočavanje i opis pojedinosti. Sve do posljednjih pjesama Krklec doživljava svoje pjesništvo kao glas života. A tome glasu ostaje vjeran i u jednako važnom dijelu svoga stvaralaštva - prevodilaštvu

Umro je 30. listopada 1977. u Zagrebu.

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava. 
Kazaljke njene veĆ se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Naslonim glavu na krilo samoći
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Nitko mi neće u posjete doći,
i slušam zvižduk vlakova u noći.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?