Gost komentator

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA

Revolucionarna poezija u sjenci loše prošlosti

"Krajnje je lako osuditi Gulag, ali je vrlo teško osuditi totalitarnu poeziju koja preko raja vodi u Gulag."- Milan Kundera

Kao da sve brže i brže curi pijesak iz revolucionarnog pješčanika. Revolucije su postale čak toliko brze da su teorije revolucije postale kuse. Ta stvar je uzela tolikog maha da naši teoretičari revolucija nekad ne stignu ni najaviti neki revolucionarni preokret, napisati pamflet ili manifest, a da ih zbilja već grubo ne demantira. Umjesto da prednjači i najavljuje revolucionarne obrate, teorija kao da sve više kaska i biva demantirana samim revolucionarnim događajima.

Možda je aktualna "bosanska revolucija", koja se nije dobrano ni zahuktala a već je na izdahu, najbolji primjer za to. Dok zagrebački i beogradski ljevičari najave policiji održavanje prosvjeda solidarnosti sa bosanskim klasnim drugovima, u Bosni i Hercegovini je na ulicama tek dva i pol besposlena uveta, dok Žižek napiše i objavi tekst u Guardianu, u kome zapadnjačkoj publici govori o ponovno obnovljenoj ljubavi, bratstvu i jedinstvu među balkanskim rogovima u vreći, prosvjedi su već poprimili jasan mononacionalni karakter, dok naši profesionalni revolucionari stignu na sarajevski plenum, na kome će govoriti o klasnoj solidarnosti, anacionalnom karakteru ove revolucije i prednostima direktne demokracije nad onom predstavničkom, dotle je već u Banovićima narod na izvanrednim izborima izabrao kandidata SDA sa većinom od 91%.

Umjesto da govorimo o revolucionarnoj perspektivi u svjetskoj-povijesnim razmjerama, kao da je ostalo još samo toliko mjesta da govorimo o revolucionarnoj repeticiji i retrospektivi u našim balkanskim okvirima. Više, naime, ne moramo čekati sedamdeset godina da vidimo kraj boljševičkoj revoluciji, niti 45 godina da vidimo kraj revolucionarnoj okupaciji pola Europe, niti pak trinaest godina da dočekamo kraj "antibirokratske revolucije", niti moramo mjesecima nazočiti beskrajnim pučevima i mučnim smjenama vlasti nakon "arapskog proljeća", prije nego razočarani dignemo ruke od naših revolucionarnih nadanja. Toliko puta najavljivana, prizivana, isprobavana, promašivana, opet prizivana za još jednu šansu, pa isprobavana, revolucija je, izgleda, okrenula leđa revolucionarima.

Kao da je, od beskrajnog opetovanja umorna, sama svjetska revolucija, to vrhunaravno obećanje svijetle budućnosti, odlučila reći "laku noć, svijete" baš ovdje, na brdovitom Balkanu, takoreći u našoj avliji, prikazujući nam se samo još kao repeticija loše prošlosti, kao njen kratak odbljesak i reminiscencija. Već su primjećene bliske analogije između ove sadašnje "bosanske revolucije" i one nekadašnje, Miloševićeve "antibirokratske revolucije". Tu je "kobna brijunska neravnoteža", tu su mračne centripetalne sile, koje vuku svaka na svoju stranu, tu je otuđena birokratska elita, tu su napaćeni i gladni radnici, koji konačno dižu svoj glas, tu su narodni tribuni, "ljudi iz naroda", da "spontanom narodnom buntu" daju pravi smjer, tu je narodna milicija koja "ne sme da bije narod", tu je nadasve i poštena inteligencija, koja konačno ima prilike na djelu vidjeti svoju kritiku "staljinističkog birokratizma" i utjelovljenje svoga "mišljenja revolucije". Tu je i ta usrdna nada u poštenog, jakog i odlučnog čovjeka, koji se odnekud pojavljuje i rješava stvar.

Ako itko misli da su ove usporedbe nategnute i usiljene, da je nemoguće da je jedan tako mračan lik naše nedavne prošlosti mogao svoj autoritet i svoju karizmu crpiti iz tako uzvišene, gotovo vrjednosno neupitne i univerzalne revolucionarne poezije, neka se samo sjeti kako je na "događanje naroda" i Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" reagirala tadašnja ljevičarska inteligencija, prije svega ljudi povezani s takozvanom praxis grupom. I to ovdje ne mislim na osobe poput Mihaila Markovića ili Ljubomira Tadića, koji su se upustili u politiku i, u nekom trenutku, poduprli ovaj ili onaj, ili pak sve, Miloševićeve poteze i njegove ratne ciljeve. Tu, prije svega, mislim na one praksisovce koji su se, nakon prvobitnog oduševljenja, kasnije razočarali u Miloševića i postali dijelom antimiloševićevskog, antinacionalističkog, građanskog i antiratnog pokreta u Srbiji, poput Nebojše Popova, Zagorke Golubović i Miladina Životića.

Na ovakve usporedbe će se narogušiti svaki pošteni ljevičar, njima će čak proturječiti cjelokupna povijesna percepcija naše nedavne prošlosti. Ta, zar Milošević nije bio mračni srpski nacionalista i zagovornik Velike Srbije, diktator iznikao na srpskom nacionalističkom mitu o Kosovu, zar on nije bio glavni propagator međunacionalne mržnje i, kao takav, sinonim etničkih sukoba devedesetih? Zar nas nisu, uostalom, učili da smo svi lijepo živjeli kao braća u jednoj divnoj zajedničkoj zemlji, prije nego što su se pojavili ti odvratni nacionalisti i srušili je svojim nezajažljivim nacionalističkim apetitima i egoizmima? Kakve veze ti pošteni ljudi i principijelni ljevičari imaju s tim nacionalističkim nitkovom i diktatorom, kako je moguće uopće njih optužiti da su bili intelektualni sekundanti budućeg protagonista rata i etničkog čišćenja na Balkanu?

No, možda ćemo nešto više naučiti o našoj bližoj povijesti i pravoj prirodi onoga što nas je snašlo, ako pozornost obratimo upravo na ovu grupu dosljedno lijevih intelektualaca i na razloge zbog kojih su pružili bezrezevnu intelektualnu podršku budućem srpskom diktatoru i balkanskom konkvistadoru. Malo ljudi danas zna da je Miloševićeva antibirokratska revolucija privukla i te duhove, po defaultu nesklone bilo kakvom nacionalizmu i etničkoj netrpeljivosti; dapače, ljude koji su čitave svoje intelektualne karijere gradili na bespoštednoj kritici svakog nacionalizma i nacionalne isključivosti. Pa ipak, svi su oni dali svoj intelektualni i moralni obol "antibirokratskoj revoluciji".

Tako Miladin Životić, kasnije osnivač Beogradskog kruga i, pored Radeta Konstantinovića, spiritus movens antiratnog pokreta u Srbiji, drži vatreni govor na Žutoj Gredi i poziva narod da sruši otuđenu birokraciju, pridružuje se koloni studenata koja od Studentskog grada "spontano" odlazi na Terazije, tražeći odlučniju akciju srpskog rukovodstva u rješavanju problema na Kosovu. "Mene je ponijela ta mladost", svjedočit će kasnije u svojoj knjizi Contra bellum. Prema svjedočenju Tarasa Kermaunera, grupa srpskih praksisovaca, među kojima i Nebojša Popov, kasnije urednik antiratnog, civilnog glasila "Republika", dolazi u Sloveniju, gdje ih uvjeravaju da se Slovenci trebaju odreći slovenskog jezika i prihvatiti srpskohrvatski kao svoj jezik. Zagorka Golubović je potrešena sudbinom Srba na Kosovu, osuđuje sporu i nekompetentnu birokraciju, koja se oglušuje na jauk ugnjetenih i socijalni apel odozdo. Svi oni antibirokratsku revoluciju vide kao "pozitivni populizam", a na režimski dirigirane "spontane" narodne prosvjede gledaju kao na oblik direktne demokracije, koja je po svemu superiorna predstavničkoj demokraciji. O potrebi uspostavljanja višestranačja i demokratizacije sustava, pak, nitko od njih ne govori.

Jugoslavenski integralizam, socijalni populizam i traženje alternativnih modela političkog preustroja sustava, koji bi se oslanjao na direktnu, socijalističku demokraciju, a ne onu predstavničku, buržoasku ("demokracija u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda", kako je govorio praksisovac i Miloševićev ideolog Mihailo Marković) – to su idejni reperi Miloševićeve politike koji su, poput magneta, privlačili čitavu tadašnju lijevu inteligenciju. To nije bio samo Miloševićev politički trik i privremeni taktički manevar; to je bilo samo srce njegove ideologije, koja se u potpunosti poklapala sa najvišim teorijskim uzusima tzv. praksis filozofije. Sa tim korpusom ideja, Milošević kreće u obračun, prvo s pokrajinskim i crnogorskim partijskim vlastima, a onda i u obračun sa slovenskim i hrvatskim vlastima, koje optužuje za nacionalizam i separatizam, za nedostatak elementarne solidarnosti s veličanstvenim narodnim pokretom, sebičnost i gledanje samo vlastitih interesa. Kada nisu upalili politički pritisci, kreno je te iste principe sprovoditi drugim, ratnim sredstvima.

Mnogi pripadnici praksis grupe će se kasnije odreći svoje podrške srpskom diktatoru, naročito kad on krene njihove ideale ostvarivati ratnim sredstvima. To čine iz moralnih razloga, ali se ne odriču svoje revolucionarne poezije. Etika, ipak, nije odnijela štih revoluciji. Dapače, oni Miloševića označavaju kao srpskog nacionalistu i kritikuju ga istim sredstvima koja su ponudili samom Miloševiću u njegovoj kritici svojih političkih kontrahenata. Iz te njihove kritike Miloševića-nacionaliste izgrađena je cjelokupna jedna moćna, i dan-danas vladajuća, antiratna mitologija i lijeva revizionistička historiografija, koja rat u bivšoj Jugoslaviji tumači kao rat nacionalističkih elita i nacionalizam optužuje kao glavni izvor sukoba. Tu se Milošević, Tuđman, Kučan i Izetbegović pojavljuju kao nekakvi predstavnici devetnaestovjekovnog ideologijskog atavizma, koji kreću u međusobne obračune. Navodno smo imali jedan autoritaran sustav, koji je nacionalističke strasti držao pod svojom knutom, no, kada su te stege popustile, potiskivane nacionalističke strsti su oslobođene i krenulo se u međusobni obračun.

No, ono što bi bar malkice trebalo pobuditi sumnju u takvu interpretaciju jest okolnost da, mjereno nacionalističkim aršinima, Milošević tu nekako ispada najmanje nacionalista. Vjerojatno zato što on to nikada nije ni bio. On je bio i ostao jugoslavenski unitarista i dosljedni socijalista, koji je htio riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji uspostavljanjem jedinstvene, građanske, jugoslavenske nacije. Rat u bivšoj Jugoslaviji nisu počeli zagovornici etničkog nacionalizma, već zagovornici građanskog jugoslavenskog unitarizma, predvođenih Miloševićem. Nacionalizam nije bio dio problema, već rješenje problema. Problem je bila ideja nacije građana u jedinstvenoj i unitarnoj Jugoslaviji, oslobođenoj bilo kakvog nacionalnog partikularizma.

Milošević je taj ambiciozni ljevičarski san o naciji građana htio ostvariti u ponešto nepovoljnim geopolitičkim uvjetima, kada ideja nacionalne države i liberalnog kapitalizma odnose povijesnu prevagu u čitavom svijetu. Ono što je opasno, jest da je ta ljevičarska revolucionarna poezija preživjela svoju povijesnu kompromitaciju gotovo neokrznuta, dapače, pribavila je sebi autoritet antiratnog, moralno neupitnog sudije, koji se našao na pobjedničkoj strani povijesti. Snagu te revolucionarne poezije možemo vidjeti i danas u "događanjima naroda" u Bosni i Hercegovini, kada njihovi protagonisti, uključujući i strane ambasadore i visokog predstavnika, i dalje kao glavni problem u Bosni vide nacionalizam i centripetalne sile u toj zemlji, a ne u poeziji građanske, jedinstvene i od etničkih identiteta čiste Bosne i Hercegovine.

 Na žalost, tu revolucionarnu pjesmicu danas pjevaju upravo oni koji su bili njenim najvećim žrtvama u nedavnoj prošlosti. Možda je vrijeme da se lišimo naknadne pameti i osuđivanja zla nakon što se ono desi, i da bar jednom pokušamo težu stvar – osuditi revolucionarnu poeziju prije nego se zlo opet desi.