Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Smanjiti TV pretplatu svima!

Hrvatska Radio Televizija je javna radiotelevizija u Hrvatskoj. Javne radiotelevizije uglavnom moraju promicati javni interes. Pod promicanjem javnoga interesa se smatra da im je uloga nepristrano, kvalitetno i jasno informirati vlastite građane, obrazovati ih te zabaviti.

Ilustracija   FOTO:Goran Stanzl/PIXSELL
Piše: Republika.eu

Velika uloga javnih radiotelevizija u prošlosti je bila demokratizacija društva i izgradnja zajedničkog identiteta. HRT se danas sastoji od 4 tv programa, programa Slika za Hrvatsku, tri radijska programa i mnoštva manjih radijskih postaja, glazbene proizvodnje itd. Trenutno pretplata iznosi 8o kuna.

Pojam javnoga interesa se različito tumači. Uglavnom se za ulogu javnih televizija smatraju stvari koje su navedene u uvodu teksta. No glavni problem sa tumačenjem javnoga interesa je što se društvo sastoji od niza individua koje imaju svoje vlastite interese, želje i potrebe. Ono što za neku osobu predstavlja interes, za drugu nije. Samim time je teško uspostaviti neke općeprihvaćene objektivne kriterije. Rasprave oko religijskih sadržaja na programu, rasprave oko emisije "Na rubu znanosti" ili komentara određenih tv voditelja u vezi referenduma o braku pokazuju kako se viđenje i tumačenje javnoga interesa često svodi na ideološke rasprave. Bez obzira što veliki dio građana smatra kako HRT ne odrađuje dobro ulogu javne televizije, svi oni koji imaju televizor ili radio prijamnik su prisiljeni plaćati pretplatu. Dobar dio uloge javne televizije danas odrađuju ostale tv kuće ili različite vrste medija, pogotovo internet. Sve veći broj građana se ionako kvalitetnije informira na internet portalima ili stranim news tv kanalima, gleda najbolje svjetske dokumentarce preko kabelskih tv programa ili se zabavlja također preko interneta. Skidajući filmove, slušajući glazbu ili gledajući nove epizode tv serija. Također postoji niz privatnih nacionalnih i lokalnih tv programa u Hrvatskoj. Svaka od tih privatnih tv kuća ima svoj informativni program sastavljen od dnevnika, političkih ili talkshow emisija koji po kvaliteti, objektivnosti i nepristranosti ništa ne zaostaju za informativnim programom javne televizije. Čak i iskustvo u Hrvatskoj govori kako su sa demokratizacijom društva prvo krenule male privatne tv ili radio postaje poput OTV-a ili Radio 101, dok je javna televizija uvijek tradicionalno bila bliska vladajućima. Poprilično je naivno misliti kako bi se to ubuduće trebalo korigirati.

Kvaliteta HRT-ovih tv programa je stvar subjektivnoga pogleda svakoga gledatelja. No većinski stav javnosti jest da je program sve lošiji. Veliki broj skupo plaćenih sapunica ili serija iz vanjske produkcije kojima nije mjesto na javnoj televiziji. Zabavne emisije sa lošim humorom, konstantno istim voditeljima, glumcima i gostima. Pristrane i nezanimljive političke emisije gdje se sve manje i manje kritički govori o aktualnoj političkoj garnituri daju na dojmu toj tvrdnji. Iako postoji niz dobrih emisija, njihov broj je znatno manji u odnosu na prošlost. Obrazovni program praktički i ne postoji, domaći dokumentarci se snimaju svakih par godina (izuzev popularnih uradaka Božidara Domagoja Burića). Dramska serija nije snimljena godinama. Čak je i ponos javne televizije nacionalni dnevnik davno prepustio primat dnevnicima sa privatnih televizija. U isto vrijeme se drugom simbolu emisiji "Pola ure kulture" sprema ukidanje. Uloga javne televizije je praktički spala na par političkih emisija, te par emisija o poljoprivredi, moru i kulturi. Čak se HRT nije uspio izboriti ni za prijenose domaće nogometne lige. To mu ne smeta prenositi komercijaliziranu Ligu Prvaka, gdje se u većini utakmica broj hrvatskih igrača može izbrojati na prste jedne ruke. Zadnji slučaj odluke sportskoga uredništva HRT-a o tome kako neće prenositi utakmice naših klubova u europskim natjecanjima je samo nastavak te politike. Nakon svega hrvatski građanin se treba upitati na koji način se troši njegovih skoro pa 1000 kuna godišnje?

Druga strana priče su financije. Broj zaposlenika se prije godinu i pol kretao oko 3400, s tim da je HRT trošio velike novce kako bi financirao još dodatnih 3500 vanjskih suradnika! Broj zaposlenika na javnom tv servisu u dvostruko napučenijoj i mnogostruko bogatijoj Austriji je iznosio također 3500, dok je broj zaposlenika na javnom servisu Danske iznosio duplo manje. Čak je i bivša grčka radiotelevizija ERT koju je njihova vlada zatvorila zbog rastrošnosti imala ( za naše uvjete skromnih) 2700 radnika i troškove neznatno veće u odnosu na našu kuću (pretplata je iznosila duplo manje) ! Broj zaposlenika na CME-u (vlasnik Nove TV) koji ima u svom vlasništvu 20-ak tv kanala u 6 srednjoeuropskih i balkanskih država iznosi 4500. Iako se novo rukovodstvo HRT-a hvali financijskim racionalizacijama, dojam je kako HRT-u trebaju radikalni rezovi. Postoji par načina na koji oni mogu biti provedeni.

S obzirom na kvalitetu privatnih televizija u Hrvatskoj, postoji velik dio javnosti koji smatra da treba postojati javna televizija koja drži kakvu takvu kvalitetu tv programa. Drugi argument za javnu televiziju je opstanak simfonijskoga, jazz orkestra, bogatoga arhiva HRT-a te emitiranje sadržaja za koje sigurno ne postoji interes privatnika. Sa druge strane treba poštovati slobodu izbora svakoga pojedinca i tešku financijsku situaciju u Hrvatskoj. Najpraktičnije rješenje bi bilo ukidanje javne televizije po grčkom scenariju, no s obzirom na moguće velike otpore postoji još par dodatnih rješenja. Moguće financiranje javne televizije iz proračuna bi dodatno stvorilo veći prostor za manipulacije i veće troškove, te povećalo ovisnost uredništva o politici. Drugi scenarij bi bilo sufinanciranje Ministarstva kulture emisija na privatnim tv postajama koje sadržavaju javni interes, no poznavajući praksu svi novci bi otišli ideološki "ispravnim" građanskim udrugama. Treća i najoptimalnija opcija je smanjivanje broja tv programa sa 4 na 2, otpuštanje broja radnika na polovicu dosadašnjih radnika, te radikalno smanjivanje ostalih troškova. Fokusiranje javne televizije na samo onaj sadržaj koji ima nekakvu općeprihvaćenu javnu ulogu, bez ikakvih komercijalnih sadržaja i reklama.  Dva tv programa su sasvim dovoljna za to, dok bi se druga tv programa trebala privatizirati. Na kraju ono najbitnije, smanjivanje pretplate svim građanima (ne samo nekima kao što se priča zadnjih dana u javnosti) na maksimalno 40 kuna. Skoro 500 kuna bi prosječnoj hrvatskoj obitelji ostajalo godišnje za trošiti na ono što zaista žele, a privatne tv kuće bi se napokon prestale gušiti nelojalnom konkurencijom koja zarađuje novac i od reklama i od pretplate.