Gost komentator

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA

Kada i zašto podržavati separatizam?

Ukrajina, Irak, Sirija, Škotska, Katalonija. 2014. godina je godina koja bi mogla biti prekretnica u međunarodnim odnosima snaga i krahu dosadašnjih pravila međunarodnoga prava u pogledu samoopredjeljenja nacija.

Ilustracija   FOTO:Wikipedia
Piše: Rafael Jurčević / Republika.eu

Pravo na samoopredjeljenje je u dosadašnjoj praksi bilo izuzetno kruto, tako da su se mogle odvajati jedino one jedinice koje su po Ustavu imale pravo na odvajanje ili su kolonije imale pravo na stvaranje svojih vlastitih država. Prvi veliki test prava na samoopredjeljenje je bio rat u Jugoslaviji, raspad Čehoslovačke i SSSR-a. Dok su federalne republike dobile pravo na odvajanje u sve tri države, nasilni pokušaj središnjih vlasti za održavanje dotadašnjih granica te pitanje daljnih secesija unutar odvojenih novostvorenih država je zakompliciralo situaciju i izazvalo rat na prostoru bivše Jugoslavije i Kavkaza.

Slučaj Kosova je bio prvi slučaj u kojem je pravo na odvajanje dobila jedinica koja nije bila federalna republika unutar neke države. Protivnici kosovske nezavisnosti ni dan danas ne žele priznati Kosovo jer smatraju kako je to presedan u međunarodnom pravu, te kako će taj presedan izazvati poremećaje u međunarodnim odnosima zbog toga što će svi koristiti primjer Kosova. Već ubrzo nakon toga Rusija je u ratu sa Gruzijom priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Par godina nakon toga Palestinska Samouprava je dobila status promatrača u UN-u, a Južni Sudan je postao neovisna država. Danas u Europi postoji više kritičnih točaka o kojima ovisi sama njena budućnost i oblik granica. Ove godine će se održavati referendumi u Škotskoj i Kataloniji o odvajanju od matičnih država. Dok je u prvom slučaju stav središnje države pomirljiviji i sklon dogovorima sa škotskim vlastima u slučaju njihovoga odvajanja, u slučaju Katalonije središnje vlasti odlučno odbijaju bilo kakvo održavanje referenduma. Separatistički stavovi u ove dvije regije, kao i u Flandriji su se intenzivirali u vrijeme ekonomske krize, zbog toga što su regionalne vlasti optuživale da više uplaćuju u savezni proračun nego što dobivaju od njega. No puno su opasniji primjeri Istočne Europe. BIH, Makedonija, Cipar, pitanje mađarske manjine u Srbiji, Rumunjskoj te Slovačkoj, Ukrajina, Moldavija, ruska manjina u baltičkim zemljama, Čečenija, Dagestan itd. Svaki od tih slučajeva bi mogao biti potencijalno eksplozivan u budućnosti.

Još kritičnije je na Bliskom Istoku, Africi i Aziji. Kolonijalne nametnute granice se već sad raspadaju po plemenskim i vjerskim linijama. Arapsko Proljeće i raspad sekularističkih panarapskih vojnih režima je doveo do pravoga preporoda islamskih stranaka, plemenskih i nacionalnih osjećaja kod dijela stanovnika koji nisu sudjelovali u ekonomskoj i političkoj moći tih zemalja. Libija se raspada po plemenskim linijama i sukobom između generala te umjerenoislamističkih opcija, Sirija se faktički raspala na par država, sudbina Libanona ovisi o dogovoru kršćana, sunita i šijita, Irak se već raspao na kurdski, šijitski i sunitski dio (islamski kalifat). Pravo je pitanje koga bi trebalo podržavati kad jedna strana traži neovisnost?

Prvi stav o tome je baziran na tome da svaki narod, pleme, vjerska grupa ili regija ima pravo na odluku u kakvoj zemlji želi živjeti, u kakvom društvenom uređenju i kako nitko ne bi imao pravo spriječavati ih u tome. Glavne kritike tom stavu su da bi takav pristup izazvao ratove, sukobe, etnička čišćenja i gušenja prava manjina u novostvorenim državama. Za pretpostaviti je da bi došlo do naglih promjena, pa i nasilja kad bi se svima dopustilo pravo na odvajanje. Posebno bi teški bili slučajevi Tibeta, Kašmira itd. No do promjena u međunarodnoj politici neminovno mora doći jer države sve teže kontroliraju svoje pobunjene pokrajine i prijeti lanac nasilnoga raspadanja dosadašnjih država.

Stav Hrvata prema separatističkim pokretima u svijetu je baziran uglavnom usporedbama odnosa Hrvatske i Jugoslavije, te Hrvatske i SAO Krajine. Oni koji simpatiziraju određene separatističke pokrete zbog nekih političkih i emocionalnih razloga spominju kako je licemjerno ne podržavati tuđu secesiju kad je i Hrvatska to tražila prije 20-ak godina. Drugi koriste argument kako ne bi trebalo svakoga podržavati jer bi onda i Srbi iz Hrvatske mogli prigovarati kako oni nisu imali pravo na odvajanje. No primjer raspadanja Jugoslavije je dobar primjer kako bi trebalo formirati stavove i u drugim slučajevima po svijetu. Nasilje u Jugoslaviji je počelo tako što je središnja vlast silom priječila republike na odvajanje, pa kad ta opcija nije uspjela stvorene su paradržave na teritoriju Hrvatske i BIH etničkim čišćenjima čak i na područjima gdje srpska manjina nije imala većinu i traženo je odvajanje od novostvorenih država. Uvijek se treba protiviti secesiji određenih područja kad se ono postiže etničkim čišćenjem. Secesiju bi trebalo dopustiti kad bi nacionalne i ostale manjine dobila sva prava unutar tog područja i kad bi oni sami imali pravo na dodatnu secesiju u slučaju ako imaju većinu na određenom području. Ne samo pravo odvajanja, nego i pravo definiranja vlastitoga statusa unutar određene države. Kao što bi Katalonija, Flandrija ili sjeverne talijanske regije trebale imati pravo sami određivati kakve će imati fiskalne i administrativne ovlasti imati unutar svojih država. To bi u praksi značilo smanjivanje zahtjeva za secesiju, jer bi u startu značilo smanjivanje maksimalističkih ciljeva. Kao što bi neki narodi dobili nove teritorije, isto tako bi i morali dati dio svoga. Otvorio bi se i veći prostor za dogovore te mirnije rješavanje sukoba.

Najbolji primjer je primjer Kurda. Narod koji živi u par država na Bliskom Istoku je jedini veći narod na tom prostoru koji je ostao bez države. Bili su ugnjetavani u većini režima, a pogotovo kad su vodili borbu za svoja prava. No danas je spletom okolnosti irački Kurdistan postao faktički neovisna država koja je ekonomski najuspješniji dio Iraka i faktor mira i stabilnosti. Sirijski Kurdi su se po prvi put organizirali u svoja autonomna područja, a turski Kurdi su dobili veća prava, te je kandidatura njihovoga kandidata na predsjedničkim izborima ocijenjena kao demokratizacija političkog života. Njihov primjer je odličan primjer kako secesija može voditi demokratizaciji, ekonomskom napretku i stabilnosti, a ne sukobima i nasilju.