Gost komentator

KOMENTAR RASTKA MOMČILOVIĆA

Tko stoji iza Islamske Države?

Zadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo nevjerojatnog razvoja Islamske države iz minorne terorističke organizacije u državu koja je to postala i faktično, a ne samo imenom.

Vođa IS-a Al Baghdadi   FOTO:Screenshot Youtube
Piše: Rastko Momčilović / Republika.eu

Takav strelovit rast neke grupe u ratom razrušenoj i siromašnoj zemlji je teško moguć bez nekakvog oblika vanjske potpore, pogotovo u vidu činjenice da je sa svih strana okružena koalicijom svojih nominalnih protivnika. No čini se kako su mnogi neprijatelji Islamske Države zapravo neprijatelji samo na papiru, dok u praksi rade sve kako bi poduprijeli njihove vojne napore. Da bismo bolje shvatili o čemu je tu točno riječ, potrebno je malo dublje zaroniti u odnose snaga na Bliskom Istoku, a i vratiti se u povijest sve do Sykes-Picotovog sporazuma iz 1916. godine.

Tim sporazumom su se tadašnje Arapske zemlje podijelile na jedan neprikladan način, koji je de facto uzrok nestabilnosti u toj regiji sve do danas. Umjesto podjele po prirodnim etničkim i vjerskim skupinama, podjela je napravljena poprilično arbitrarno, na način da se povukla dijagonala od Akre do Kirkuka. Posljedice te podjele su višestruke. Suniti su besmisleno grupirani u dvije države, Siriju i Irak. U Siriji su suniti grupirani s alavitima i krscanima, dok su pak u Iraku upali u isti koš sa šijitima. Libanon je završio kao nekakva varijanta Bosne i Hercegovine, rastrgana zemlja s podjednakom količinom kršćana, šijita i sunita, dok je Pojas Gaze dodjeljen Palestini umjesto Egiptu. Najveći tragičari u toj podjeli su Armenci, nad kojima je izvršen stravičan genocid pa ih se eliminiralo iz priče prije nego se sporazum uopće i stigao provesti, te Kurdi, jedan poprilično velik narod čiji pripadnici su preživjeli, ali je ostao bez svoje države. Od spomenutih vjerskih i nacionalnih grupa, niti jedna od njih ne gaji pozitivne osjećaje prema ostalima, pa se ne treba previše čuditi kako je spomenuta podjela rezultirala periodom nestabilnosti koji svoju kulminaciju doživljava upravo ovih dana.

Ukoliko pogledamo vjersku i etničku kartu bliskog istoka, postaje jasno da Islamska Država zapravo nije utemeljena isključivo na vjeri u širem smislu, nego je zapravo riječ o arapskoj sunitskoj državi. U području u kojem žive Arapi suniti, na Islamsku Državu se zapravo gleda kao na organizaciju koja je napokon uništila nepotrebnu granicu koja je podijelila taj narod, dok ih svi ostali gledaju kao krvožedne agresore čiji cilj je pobiti čim više nevjernika. Obje definicije su zapravo istinite.

No sama potpora naroda, iako se bez nje ne može, teško da može biti dovoljna, s obzirom da je riječ o vrlo nerazvijenom i ne baš pretjerano gusto naseljenom kraju. Koalicija poput one koja se protiv Islamske Države oformila bi trebala biti više nego dovoljna da ih u nekoliko dana u potpunosti uništi. Problem je, očito u činjenici da neki članovi te koalicije to zapravo i ne žele. A to su prvenstveno Arapi i suniti.

Pogledamo li koje su to važne arapske i sunitske zemlje u okruženju, dolazimo do jasnog odgovora – riječ je prvenstveno o Saudijskoj Arabiji, a sumnjiva je i većinski sunitska Turska. Tu je još i Katar, koji je unatoč svojoj veličini jedan od važnijih financijera te organizacije, dok se Jordan za sada ipak drži po strani. Osnovna prijetnja odnosu snaga na bliskom istoku je zapravo bio rastući Iran. Raspadom sekularne vladavine Sadama Huseina, Iran je zapravo stekao dominaciju nad tom državom, te je preko svog saveznika Assada uspio proširiti utjecaj od Pakistana do Mediterana. Sunitski klin koji bi razdvojio Iran i Assadovu Siriju je bio jedini način da se spriječi konačna iranska dominacija u regiji. To je u očitom interesu Saudijske Arabije, koja je invazijom na Irak postala glavni sunitski konkurent Iranu, a na neki način i Turskoj koja također mirnije spava znajući da su njenom važnom rivalu potkresana krila.

Turska u toj priči ima još jedan interes, a to je suzbijanje Kurdske države. Kurdi su, naime, na sjeveru Iraka oformili relativno uspješnu i stabilnu zajednicu koja bi kad tad počela razmišljati o samostalnosti i ujedinjenju svih Kurda u jednu državu. Pojavom i agresivnom ekspanzijom Islamske Države, njihova zajednica je destabilizirana te se bori za život ili smrt.

Konačno, jedan od važnih faktora koji su pripomogli nastanku Islamske Države su i Sjedinjene Američke Države. Njihova agenda je zapravo teško objašnjiva, ali prateći njihovu vanjsku politiku, mogao bi se steći dojam kako njihova diplomacija još uvijek nije shvatila kako Sovjetski Savez više ne postoji. Kao i u Afganistanu osamdesetih, tako i u ovom desetljeću, primarni fokus američke vanjske politike je destabilizacija ruskih saveznika, od Ukrajine do Sirije. Pojavom Arapskog Proljeća, Američka se vlada odlučila obilato poduprijeti sirijske radikalne pobunjenike isključivo zbog činjenice da je njihov protivnik ujedno bio i bliski ruski saveznik. Naprosto nevjerojatno, i na granici s veleizdajom, njihov senator John McCain je u to vrijeme često boravio u Siriji i otvoreno razgovarao s čelnicima sirijske Al Kaide o pomoći pri rušenju Bashara Al Assada. Dok je ta strategija u Afganistanu još imala nekog smisla, pa se isplatila provesti čak i unatoč stvaranju snažne terorističke organizacije koja je uspjela preuzeti kontrolu nad većim dijelom regije, danas je ona potpuno besmiselna naprosto iz činjenice da moderna Rusija, za razliku od Sovjetskog Saveza, više nije prijetnja demokratskom i kapitalističkom poretku.

Uzevši sve te okolnosti u obzir, postaje jasno kako antiislamska koalcija zapravo i nije previše zainteresirana za uspjeh svoje nominalne misije. Amerika ih zapravo smatra dobrodošlim oponentima Iranu i Assadovoj Siriji koji su se malo razmahali pa im treba potkresati krila, Turska u njima vidi grupu koja bi im mogla olakšati kurdsko pitanje, dok Saudijska Arabija vidi kompatibilan režim koji će joj pomoći u stjecanju dominantne pozicije nad Iranom. To je ujedno i odgovor na pitanje kako tvorevina okružena navodnim neprijateljima i koja nema nikakav pristup otvorenom moru može bez problema izvoziti svoju naftu i financirati vojni stroj.

Stvarni neprijatelji Islamske Države su, zapravo, Assadova Sirija, Iran i kurdi, grupe od kojih ni jedna nije dio pompoznog protuislamističkog saveza. Svi ostali su samo neprijatelji na papiru, a mnogi ih implicitno i podržavaju. Kad ne bi bila riječ o toliko agresivnoj i genocidno orjentiranoj skupini, na njihovu borbu za jedinstvo sunita bi se možda moglo gledati i s određenom dozom simpatije. Nažalost, taj dio priče je u potpuno drugom planu, te je dominantno riječ o skupini čije krvoločno ponašanje može izazvati samo gađenje. No kako god bilo, Islamska Država nije neka tranzijentna pojava, nego je tu da ostane. Možemo se samo nadati kako će i drugi narodi te regije kroz nekoliko godina to isto za sebe moći reći.