Književnost

JADRANKA MLIKOTA

O zaboravljenim i neopravdano prešućivanim Osječanima

U Hrvatskoj je podosta javnih, kulturnih i jezikoslovnih djelatnika koji su radeći vrlo marno i aktivno obilježili vrijeme u kojem su živjeli i djelovali, a koje je naša suvremenost neopravdano zaboravila ne pamteći ih ni djelima ni imenom.

Osijek, ilustracija   FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL
Piše: Jadranka Mlikota

Takvu sudbinu zaborava dijele i dvojica, u svoje vrijeme znamenitih, Osječana druge polovice 19. stoljeća – Antun Truhelka, ravnajući učitelj, dječji i pedagoški pisac, vokalni skladatelj, učitelj pjevanja, suosnivač i prvi zborovođa osječkog HPD „Lipa“, i Josip Vitanović, slovničar (gramatičar) s kraja 19. stoljeća. Takvoj se sudbini zaborava, doduše, nešto uspješnije opire Antun Truhelka, a u odnosu na Josipa Vitanovića koji je do danas ostao poznat samo užem krug jezikoslovaca, ali ne zato što je Truhelkin rad naša suvremenost više (o)cijenila, već je taj zaborav bar donekle usporila njegova kći Jagoda, najpoznatija osječka književnica s početka 20. stoljeća.
    

Truhelka se rodio 1832. godine u Zbraslavu blizu Praga gdje mu je otac bio učiteljem, a umro je na svoj imendan 13. lipnja 1877. u Osijeku utopivši se u valovima Drave. Završivši preparandiju i orguljašku školu u Češkoj, dolazi u Hrvatsku te službuje kao učitelj u Virovitici, Koški, Valpovu i Osijeku. Na donjogradskoj trivijalnoj školi nakon njezine reorganizacije u glavnu školu imenovan je ravnateljem 1863. godine. Uz Skendera Fabkovića, Vjenceslava Mařika i Franju Stěpaneka pribraja se učiteljima koji su pridonosili širenju učiteljskoga pokreta u Hrvatskoj. Bio je među prvim suradnicima prvoga pedagoškoga časopisa na hrvatskom jeziku – Napretka: časopisa za učitelje, odgojitelje i sve prijatelje mladeži (Zagreb, 1859.). Jedan je i od trinaestorice naprednih učitelja koji su osnivačima Hrvatsko pedagoško-književnoga zbora 1871. godine.

Truhelka je ostavio iza sebe velik broj humorističnih i satiričnih tekstova te pedagoških radova i udžbenika. Među njima svakako valja istaknuti Pomoćnu knjižicu za hèrvatsko-němačko jezikoslovje u pučkih učionah (Osijek, 1870.), poredbeni dvojezični priručnik koji pomaže učenicima njemačke škole učenje hrvatskoga i njemačkoga jezika. Truhelka je, naime, knjižicu objavio tada već kao ravnatelj njemačke škole u Tvrđi, u kojoj je prvi uveo hrvatski jezik kao nastavni jezik, namjenjujući ju učenicima kojima hrvatski jezik materinji jezik. Knjižica je, s obzirom na dvojezičnost, važan prinos i njemačkom i hrvatskom udžbeničkom diskursu.

  

 Drugi osječki jezikoslovni velikan, Josip Vitanović (Osijek, 1844. – Zagreb, 1909.), u svoje je vrijeme dobro poznatim jezikoslovcem koji je radni vijek proveo kao profesor i  ravnajući učitelj najprije na osječkoj gradskoj realci, a potom je istu dužnost obavljao, sve do smrti, u Zagrebu. Vitanovićev je jezikoslovni rad obuhvatio, između ostaloga, i gramatičke priručnike; autorom je jedne slovnice – Slovnice hèrvatskoga jezika za nižu realku (Osek, 1872.) i jedne gramatike – Gramatike hrvatskoga jezika za školu i samouke (Osiek, 1880., 1882., 1888., 1891.) – koja je u vrlo kratkom vremenu imala čak četiri izdanja. Vitanović je jezikoslovac prijeloma norme – razdoblja koje je u povijesti hrvatskoga jezika označeno grubim jezičnim promjenama kojima su se zatirale hrvatske jezične (dakle identitetske) posebnosti u korist vukovskoga jezičnoga modela kakav su u svojim jezičnim priručnicima donosili Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić.

U takvom je prijelomnom razdoblju Vitanović u svojim slovničkim i gramatičkim priručnicima ostao u okvirima hrvatske jezične (gramatičke) tradicije, čak i posljednjim izdanjem svoje gramatike (1891.) kada je u drugih gramatičara jezik već znatno priklonjen hrvatskim vukovcima. Na taj način Vitanović ostaje braniteljem hrvatskih jezičnih posebnosti te vjernim nasljedovateljem hrvatske gramatičke škole svojih prethodnika.