Književnost

MAŠTOVITO VIĐENJE PUTOVANJA I PUTOPISA

Jasna Horvat: I putujući ipak ostajemo oni koji jesmo!

Antiatlas okuplja stvarna zbivanja i stvarne mape te predstavlja jedan od načina kako se izgubiti u vremenu i pronaći u prostoru. Piše to Jasna Horvat, hrvatska književnica, teoretičarka kulture i znanstvenica, koja je domaću književnu scenu u vrlo kratkom vremenu u pravom smislu riječi obogatila za dva naslova.

Ilustracija   FOTO:Goran Jakus/PIXSELL
Piše: Republika.eu / Glas Slavonije

Nakon “Alikvota” (koji je početkom rujna objavio Algoritam), ovih će dana “Antiatlas” objaviti elitna Ljevakova biblioteka Bookmarker.

Grubo bismo “Antiatlas” mogli ožanroviti kao putopis. Što ga izdvaja iz mora - ne baš sličnih - ukoričenja?

- Za razliku od većine drugih putopisa, 'Antiatlas' se, od naslova pa do sadržaja, na izvjestan način opire klasičnoj formi putopisa. U njemu se susreću teme koje nisu posve putopisne – tu ponajprije mislim na razmišljanja o podrijetlu i razlikama ljudske pismenosti, semiotičkim odlikama nekih pisama, bavim se glagoljicom i majanskim pismom, ali i latinicom, hebrejskim pa ponešto i kineskim pismom. Antiatlas okuplja teme kojima sam i inače sklona – od književnosti preko filozofije do Ramona Lulla i sv. Konstantina Ćirila. Ovakvim izborima vjerojatno potvrđujem kako i putujući ipak ostajemo oni koji jesmo.

Često si na putu. Što sebi donosiš s putovanja, što “zadržiš”, a što iz svog grada odneseš i tamo negdje ostaviš?

- Suveniri koje i danas skupljam najčešće su knjige ili glazbeni CD-ovi, ali i to sve rjeđe jer digitalno doba uspješno 'smanjuje' formate medija za memoriranje. Neko sam vrijeme donosila klasične suvenire, primjerice majanski kalendar ili egipatske piramide. Zapravo, suvenire donosim na dar drugima. U mom posjedu ostaju uobičajene potrepšitne koje sam na putovanju morala kupiti jer sam ih zaboravila ponijeti, ponešto kupljene odjeće i redovito - blokovi u koje zapisujem zanimljivosti s putovanja. Bilješke iz blokova danas su uglavnom pretočene u 'Antiatlas'. Osim bilješki, bude tu i crteža, skica, ulaznica i posjetnica. Putovanja na svoj jedinstven način stvaraju zbirke stvari koje se nakon povratka pronalaze u putnoj torbi i uvijek se pitam koji je to ključ kojim su mi namrijete.

Kategorija suputnika nešto je bez čega putovanje uglavnom ne može, ali ga rijetko tko spominje. Prema kakvom ključu ti biraš svoje suputnike? Osim što moraju imati udobnu obuću da te mogu pratiti...

- U 'Antiatlasu' su opisana putovanja koja nisu bila uvjetovana poslom, već su isključivo privatna. Na takva putovanja odlazim u društvu u kojem je i šutnja razgovor. Udobna obuća svakako je imperativ, ali od udobne obuće važnije je povjerenje. Na dalekim putovanjima potiru se sve one funkcije i uloge koje se izgrađuju 'sjedalačkim životom'. To je ujedno razlog zbog kojega mi se, kada sam doista daleko od Osijeka, čini kako sve otpočinje i kako su otvorene baš sve mogućnosti - od gubitka identiteta do njegova potvrđivanja na najiskonskije načine. Događaju se tu i brojne nepredviđenosti - od posjećivanja liječnika u Keniji, preko kašnjenja na letove, sve do sporazumijevanja s osobama koje određuju posve drukčiji kulturni stereotipi. Putovanje u društvu za mene je uvijek iznova provjera i potvrda ključnih karakternih odlika, gotovo kao koncentrirano življenje zgusnuto u kratkom vremenu.

Kažeš da putovanjima napuštaš svakodnevicu i kolotečinu. Nije li to upravo ono što te tamo dočeka, samo na drugoj zemljopisnoj širini i dužini i ne pripada tebi... nego nekomu negdje... blizu ili daleko?

- Odgovor na to pitanje moram povezati sa statistikom, kojom se bavim četvrt stoljeća. Naime, na početcima bavljenja statistikom, pri svakoj primjeni anketnog upitnika silno sam se iščuđivala podatcima koji su se uglavnom (u prosjeku) razlikovali od odgovara za koje bih se osobno odlučivala. Tada sam se uvjerila kako je moj doživljaj 'stvarnosti' (ili istraživanog fenomena) gotovo uvijek statistički značajno različit od prosječnih ocjena koje bi mu dodjeljivala ispitivana populacija. Slično je i na putovanjima. Napuštanjem vlastite svakodnevice, one na koje nailazim nisu moj teret. Dapače, one su za mene 'antisvakodnevice' upravo kao što su i mape kojima su iscrtane putanje mojih putovanja svojevrstan 'antiatlas'.

Imaš li tajnu kako na putovanju ne podleći turističkim trivijalnostima i banalnostima, nego vidjeti ono nešto drugo, (ne)skriveno, nad čim vrijedi zastati pa i zapisati nešto?

- Jedina formula za koju sam se osvjedočila kao onu koja vrijedi uvijek glasi: što manja očekivanja, to veći dobitak. Putovanja nikada ne planiram i o posjećenim mjestima pišem (a time i učim) tek nakon povratka. S obzirom na to da na putovanja doslovce 'bježim' te se pakiram u posljednji trenutak, tek nakon povratka produbljujem znanja o mjestima koja su me očarala ili se naprosto nametnula svojom posebnošću. A očaravanja i očaranosti doista se ne mogu predviđati ili planirati. Događalo mi se i da, u slučaju povrataka na već posjećena mjesta, novim dolaskom otkrijem nešto što u prethodnim posjetima nisam zamijetila. Time sam doznala da nismo uvijek jednako pripravni za sve što nam se obznanjuje.

Antiatlas se sastoji od dva dijela. U prvom - Apodemiji - opisuješ svoja putovanja, a u drugom - Apodemijskom savjetniku - navodiš brojne savjete korisne svima onima koji kane putovati. Za takav pristup putovanju trebalo je vrijeme. Koliko si dugo pisala Antiatlas?

- Premda sam bilješke na putovanjima vodila oduvijek, ovakvoj studiji putovanja kakvu predstavlja Antiatlas pristupila sam 2005. godine, a dio ovih putovanja već je objelodanjen u knjizi Pismo u pismu (2008., Naklada Ljevak) napisanoj u suautorstvu s Irenom Vrkljan. Antiatlas okuplja izbor putovanja u protegu od 2008. do 2004. Neke od ovih putopisa zapisivala sam vrlo dugotrajno i svako od njih za mene je predstavljalo jedno malo istraživanje.

Nalikuje li Antiatlas kojemu tvom prijašnjem tekstu ili je posve izdvojen?

- Inače nisam sklona autobiografskim zapisima, nerado posežem i za dnevnicima, posebno onima koji bi bili objavljeni u javnosti. 'Antiatlas' je tu iznimka jer, kao i 'Pismo u pismu', u ovim tekstovima opravdanje za objavljivanje ipak tražim u mjestima koja su povod tekstu. Moje čuđenje nad svijetom i planetom još uvijek traje, tako da je ono i temeljni poriv da ga zapišem i tako sačuvam. Svakako je riječ i o svojevrsnom kolekcionarenju jer su, na kraju, atlasi po svojoj definiciji - zbirke mapa. Nemam iluziju da će moje mape biti otete Vremenu, ali će svakako svjedočiti kako su izgledali određeni predjeli u jednom vremenskom isječku. Tu je jedino pitanje (i nada) jesam li ih ispravno vidjela i jesam li izabrala zabilježiti upravo ono što je reprezentat određenog toposa. O tom će, ipak, suditi čitatelji i kritika.

Pišeš i o stvarnim mjestima i o izmaštanima. Koja su ti draža i zašto?

- Kako sam već rekla, autobiografski diskurs nije moja preferencija, ali ga u putopisima nastojim prilagoditi svojim sklonostima, tako da iz stvarnosti izabirem one fenomene koji su sami po sebi maštoviti i/ili svjedoče ljudsku imaginaciju. Tu ponajprije mislim na susrete s djelima majstora kao što su Gaudi ili, primjerice, maharadža Jai Singh II., ali i sa svim onim osobnostima koje plijene i pamte se godinama poslije. Kao i u našim svakodnevnim životima, osobe koje susrećemo na putovanjima nisu 'samo prolaznici'. Neke od njih, one znamenite, upisuju se u nas pogledom na njihovo impresivno djelo, a neke od njih, one životne i trenutačno prisutne osobnosti, upisuju se u nas svojim sudjelovanjem u trenutku koji se zbiva pred našim očima. U oba je slučaja putnik taj koji prima upravo zato što napušta.