Politika

DOSAĐUJU I SPAMAJU SVOJIM OBJAVAMA

Društvene mreže postale glavno rame za plakanje i jedino utočište za propale političare – tamo uglavnom kukaju nad svojom propalom karijerom

Pojavom društvenih mreža i njihovim aktivnim prakticiranjem i konzumiranjem, kada govorimo o svijetu politike, uvelike se poboljšala i unaprijedila komunikacija između političara, političkih stranaka i javnosti.

Kosor i Josipović   FOTO:Jurica Galoic/PIXSELL
Piše: Republika.eu

Medijskim kućama i novinarima je znatno olakšala posao jer se od, primjerice, objava političara na Facebooku iili Twitteru danas, možemo slobodno reći, proizvode gotove vijesti s kojima se popunjavaju informativni programi, a nerijetko takve objave postanu i glavne teme dana.  Uglavnom, pojava komuniciranja putem društvenih mreža u politici je pozitivna i pojava koju sasvim sigurno treba pozdraviti i pružiti joj punu podršku za daljnji razvoj i usavršavanje kako bi javnosti važne informacije bile dostupnije, a njihova distribucija brža.

No, pored svih pozitivnih strana društvenog komuniciranja u svijetu politike kao jedan od otegotnih faktora se nameće velika inflacija i gomilanje, nazovimo ga, političkog sadržaja koji ponekad izaziva zasićenje i zamor kako kod medija tako i kod javnosti, odnosno ljudi koji prate ili su fanovi određenih političara ili stranaka. Naime, kako su društvene mreže poput Facebooka ili Twittera pristupačne za administriranje i kreiranje vlastitih korisničkih računa tako gotovo da i nema političara u Hrvatskoj koji nije prisutan na društvenim mrežama. Od vijećnika u nekakvom mjesnom odboru pa sve do predsjednika i premijera države, gotovo svi oni imaju svoje Facebook profile preko kojih šalju određene političke poruke što je u potpunosti opravdano i poželjno ako predstavljaju relevantan čimbenik na političkom prostoru u kojem djeluju. No, u Hrvatskoj ima i onih političara koji pripadaju u grupu, grubo ih kao takve nazovimo, propalih političara, odnosno onih koji su nekada bili na visokim pozicijama, a sada više na političkoj sceni ne predstavljaju gotovo ništa, a koji se na društvenim mrežama uporno trude prikazati kao da su i dalje važni i bitni. Tu prije svega treba naglasiti kako su takvi političari važnost i relevantnost izgubili isključivo zahvaljujući vlastitim postupcima. Vrlo jednostavno, gubitkom izbora ili nekim drugim samostalnim postupkom kao što su ostavke i slično.

Među takvima na nacionalnoj razini, kada je u pitanju aktivizam na društvenim mrežama, prednjače primjerice Jadranka Kosor ili Ivo Josipović. Oboje su ne tako davno bili vrlo važne osobe u hrvatskoj politici, Kosor je bila premijerka i predsjednica najsnažnije stranke, a Josipović prvi čovjek države. Oboje su se našli u sličnoj situaciji, odnosno postali su bivši i bačeni su, u političkom smislu, na ulicu. Kosor je izgubila prvo parlamentarne, a potom i unutarstranačke izbore dok je Ivo Josipović izgubio predsjedničke izbore, a potom osnovao vlastitu stranku. I jedno i drugo su dodatni poraz doživjeli na parlamentarnim izborima 2015. godine kada, unatoč nekadašnjoj popularnosti, nisu uspjeli čak niti prijeći izborni prag i postati zastupnici. No, pored toga njih dvoje se na društvenim mrežama i dalje, što se kaže, ne daju i gotovo svakodnevnim aktivnostima (objave, statusi…) spamaju i guše javni prostor. Velika većina njihovih objava se uglavnom svodi na istresanje žuči na svoje bivše stranačke kolege. Kosor redovito komentira događaje oko HDZ-a jer se vjerojatno ne može pomiriti s činjenicom da su je izbacili iz te stranke dok Josipović većinu svojih objava temelji na podbadanju SDP-ovaca i Zorana Milanovića. Njihove objave, što je začuđujuće, često i završe kao vrlo važne vijesti u nekim medijima. Pogotovo je to slučaj s Jadrankom Kosor čiji je Twitter jedan od najcitiranijih i praćenijih u medijima. No, mnogi smatraju kako to ovisi o političkoj situaciji, odnosno potrebama određenih političkih interesnih skupina koje u određenom trenutku signaliziraju podobnim medijima što i kako treba pratiti.

No, pored političara koji su nacionalno poznati pojava tzv. prekomjernog korištenja društvenih mreža prisutna je i kod političara s lokalnih razina. Jedan od takvih je i Dražen Đurović mnogima poznat kao donedavni član HDSSB-a, a koji je zahvaljujući toj stranci prije nešto više od 4 godine isplivao iz potpune političke anonimnosti i dospio u saborske klupe.

Đurović danas, što je također poznato, više nije u politici, odnosno u političkom smislu ne predstavlja doslovno ništa. No, on se izgleda s tom činjenicom, ako je suditi prema ponašanju na Facebooku, ne može tako lako pomiriti. Prethodno navedeni Kosor i Josipović kada je riječ o spamanju i „proizvodnji sadržaja“ na Facebooku su, može se slobodno reći, kamilice u odnosu na donedavnog HDSSB-ovca. Naime, Đurović ima čak dva fejs računa na kojima svakodnevno objavljuje, odnosno točnije ima vlastiti profil i vlastitu fan stranicu, a koliko znamo on sam administrira i vodi te profile. Ako se analizira samo administriranje Đurovićev profil, za razliku od recimo Josipovićevog, djeluje poprilično amaterski. Primjerice nema previše fotografija, a i ono što bude često je nepregledno, nejasno i mutno, no bazirajmo se više na sadržaj i suštinu, a ne na amatersku izvedbu. Dakle, što se tiče sadržaja Đurovićevih statusa on kroz njih uglavnom pokušava postati relevantni komentator političkih zbivanja. Prema modelu „svakom loncu poklopac“ komentira gotovo sve, od zdravstva, sporta, poljoprivrede, gospodarstva i ostalog. Čovjek bi pomislio kako se taj čovjek razumije u gotovo sve segmente društva, no to je njegovo legitimno pravo. Jedino što njega, za razliku od Kosor i Josipović, nitko od medija ne doživljava previše, odnosno njegove objave ne nailaze na zanimanje urednika i novinara. Nakon što je otišao iz HDSSB-a tu i tamo je znao gostovati u nekim marginalnim emisijama ili je nekad znao dati izjavu za poneki portal, ali to je u biti sve. Ako se prisjetimo proteklog saziva Hrvatskog sabora (2011.-2015.) u kojem Đurović sebe vidi kao jednog od aktivnijih zastupnika teško se može reći kako se taj provincijski političar svojim piskutavim glasom uspio nametnuti u javnosti. No, iako je ostao u debeloj sjeni recimo jednog Burića ili Vinkovića, Đurović i dalje živi u uvjerenju kako je on bio taj zastupnik koji je donosio rejting HDSSB-u. Ono što je javnosti moglo najviše upasti u oko za vrijeme njegovog saborskog mandata jesu njegova mnoga putovanja na račun Sabora. Đurović je na račun poreznih obveznika kao saborski zastupnik obilazio svjetske destinacije poput Ženeve, Vijetnama, SAD-a, Bukurešta i mnoge druge. Iako mu je to bilo omogućeno zahvaljujući tome što ga je stranka predložila u saborski odbor, kako doznajemo u HDSSB-u nisu bili baš previše sretni s njegovim učestalim i skupim putovanjima. Đurović je, naravno, svako to putovanje dokumentirao i objavljivao na svojim Facebook profilima što kod slavonsko-baranjskog biračkog tijela u doba krize nije nailazilo baš na odobravanje. 


Jedno od Đurovićevih mnogobrojnih putovanja na račun Hrvatskog sabora (Bukurešt)

On je, kao i Kosor i Josipović, kada je u pitanju politička karijera sam bio kovač svoje sreće, odnosno napustio je stranku netom prije početka službene kampanje. Ostavku je objavio, naravno, putem Facebooka, a kao razlog odlaska nametnula se činjenica što nije bio prvi na listi za Sabor. Sada nakon odlaska iz stranke, koji je bio motiviran osobnim razlozima, na Facebooku poput uvrijeđenog prevarenog supružnika zna iz sebe ispustiti ljubomorni bijes. Ne može se reći kako njegovi komentari imaju previše sljedbenika, odnosno onih koji ga podržavaju u njegovim tumačenjima, čak naprotiv dosta je onih koji mu predbacuju nedosljednost.

Uglavnom, u Hrvatskoj ima dosta političara tj. onih koji se smatraju nekakvim političarima i koji su bar na trenutak, ni krivi ni dužni, osjetili svijetla političke pozornice i to isključivo na račun određene stranke. Česta je pojava, a to je svojstveno mentalnom sklopu i karakteru prosječnog hrvatskog političara, da kada im stvari u određenom trenutku ne idu po volji odmah krivce za svoj neuspjeh traže u nekome drugome. Nažalost, društvene mreže im u tome uvelike pomažu jer im one u tunelu njihove anonimnosti i beznačajnosti, barem u njihovoj osobnoj percepciji, predstavljaju jedini kanal kroz koji mogu imati dojam i osjećaj da ih netko primjećuje i interesira za njihovo mišljenje. No, stvarnost je takva da se sve fan grupe svode na uže članove obitelji i tek pokojeg poznanika.