IVICA ZAVRŠKI
Zašto se Osječka čitanka smije čitati samo u Osijeku?
U nizu bombastičnih naslova kojima nas svaki dan obasipaju lokalni i nacionalni mediji, pretvarajući naše živote u svojevrsni kontinuum svakodnevnih „iznenađenja“ i „ zgražanja“, jedan je naslov, čini nam se, prilično neopaženo i tiho prošao mimo nas.
Piše: Ivica Završki, mag.iur.
Priča o tome kako Ministarstvo kulture ne želi otkupiti ni jedan primjerak Osječke čitanke - hrestomatije osječke književnosti još je jedna priča ne samo o stanju i odnosima u hrvatskoj kulturi, već ipak (prvenstveno) i o položaju našega grada i cijele Slavonije u zemlji koju toliko volimo.
Izdavačka
djelatnost danas je u Hrvatskoj u ozbiljnoj krizi. S tom se tvrdnjom doista
teško ne složiti i svakodnevno se u nju možemo dodatno uvjeriti čitajući o
gašenju malih nakladnika i knjižara (Osijek je tu vjerojatno ponajbolji primjer).
Ali, istovremeno, u knjižnicama četiriju velikih hrvatskih gradova (pa i u
osječkoj) uvjeravaju nas da se nikada nije toliko čitalo kao što se čita danas.
Hrvatska očito više nije zemlja u kojoj
se ne čita (drugo je pitanje što se čita, no to je neka posve druga tema).
O uzrocima krize
izdavačke djelatnosti moglo bi se napisati mnogo, no neosporno je da je tržište
u vremenima krize (ili kako nas uvjeravaju „izlaska“ iz krize) vrlo nesmiljeno.
Prodati se može samo i prvenstveno ono što je komercijalno, a mali i posebice neprofitni
nakladnici u takvim tržišnim uvjetima nemaju šanse. Tako se i Osijek sveo na
nekoliko malih i hrabrih nakladnika među kojima se kao najveći izdvaja osječki
Ogranak Matice hrvatske kao vjerojatno najozbiljnija izdavačka kuća istočno od
Zagreba.
I tu se vraćamo
na priču o Osječkoj čitanci.
U izdanju
osječke Matice, kao svojevrsno kapitalno djelo osječke kulture u 2017. godini,
u lipnju prošle godine hrvatskoj je javnosti predstavljena Osječka čitanka. Čine
ju dva dijela, Osječka čitanka: Osijek 2.0 (autora
Ivana Trojana, Tatjane Ileš i Igora Gajina) s izvadcima iz djela najpoznatijih
osječkih književnika od 2000. godine do danas i modernizirani reprint Osječke čitanke I: Sretne ulice iz 2000. godine (autora Helene
Sablić Tomić i Gorana Rema) s pregledom osječke književnosti do 2000. godine.
Knjige su
promovirane 13. lipnja 2017. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a
osim autora knjigu je promovirao i predsjednik Matice hrvatske, akademik
Stjepan Damjanović. Komentari u kulturnim rubrikama bili su izvrsni - uz komentar kako su knjige ne samo lijep
dar posjetiteljima Osijeka, već bi ih, razumljivo, trebala imati i svaka
hrvatska knjižnica.
Kako osječka
Matica ulazi u red onih neprofitnih nakladnika s početka članka, tj. cilj joj je
promicati i afirmirati prvenstveno osječke mlade i etablirane autore, a svako
nakladništvo itekako košta, za očekivati je bilo da će otkupom knjiga koje
Ministarstvo kulture organizira svake godine i Osječka čitanka vidjeti police
knjižnica širom Hrvatske. No Ministarstvo kulture nije otkupilo ni jednu knjigu!
Bilo bi to samo još jedno neugodno iznenađenje za osječku kulturnu scenu da
potom javnost nije upoznata i s činjenicom da već nekoliko godina Ministarstvo
ne želi otkupiti ni jedan primjerak knjiga
u izdanju Matice hrvatske i još nekih manjih slavonskih izdavača. Ako se poneki
program ili projekt i sufinancira (poput Književne revije osječke Matice koja
je postala svojevrsni nacionalni brend), to je tek kap u moru, uvjetno rečeno (i
bez malicioznosti), čudnoga popisa izdanja koja se otkupljuju udoista
impozantnim iznosima.
U javnom se
prostoru u posljednje vrijeme često ističe kako i Osijek i Slavonija navodno nemaju
sreće ni od kuknjave ni od inata, već da isključivo suradnjom s onima koji
donose odluke (a raspolažu državnom blagajnom u koju svi, pa čak i Osječani, uplaćujemo)
možemo početi smanjivati zaostajanje u razvoju koje je sve veće u odnosu na
ostatak Hrvatske. To jest, ne prigovarajte mnogo - bit će vam bolje?! Bolje?
Znači li to da osječka
sastavnica hrvatske kulture nije dovoljno vrijedna da bi osječke autore (a među
autorima u Osječkim čitankama neki su od najboljih hrvatskih književnika uopće)
čitali mladi u Rovinju, Dubrovniku ili, ne daj Bože, Žepču ili Mostaru? Da
parafraziram vrlo poznatoga zagrebačkog kritičara: „Rat je davno prošao, a sve se bitno ionako
događa u metropoli.“
Do kada?
Ivica Završki, mag.iur.
