Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Lopovluk je postao općeprihvatljivo i poželjno ponašanje koje vas pozicionira u klub povlaštenih

U Državi apsurda ne boli toliko količina nepravde već izostanak želje za pravednim rješenjima, ne boli toliko mala i nedostatna plaća već nepravda raslojavanja društva koje provode nepismeni i nesposobni likovi pod okriljem ideoloških pretpostavki, kaže Branko Bogdanović u svojoj novoj kolumni pod nazivom: "Priča iz ugla jednog iseljenika".

Ilustracija   FOTO:Pixabay
Piše: Branko Bogdanović

Ovu kolumnu posvećujem svima koji su spašeni ili su na putu spasa ako se spas nalazi u Njemačkoj. Uskršnje blagdane provodimo na razne načine dokazujući snagu svoje vjere često spominjući Božju volju. Upravo spomenutom voljom završio sam kod prijatelja u "prokletom" iseljeništvu. Sa ove distance sve muke jadne moje i napaćene Države izgledaju mrvicu manje i mrvicu lakše. Teško je slušati pitanja istih tih "pobjegulja" na koja nitko normalan nije u stanju suvislo odgovoriti i teško je opravdati bilo koji siledžijski nasrtaj Države na pojedinca ili ugrožene skupine. Ova "teška" pečalba u kratkom vremenu mojim je domaćinima osigurala standard kakav u rodnoj grudi nije predviđen niti jednom konvencijom, nije predviđen niti jednim projektom, nije niti u najluđim obećanjima političara. Ironično, ispituju o potezima lokalnih Šerifa o kojima znaju sve ali traže zrno razumskog ponašanja i zrno logičnih izjava.

Zašto ovaj uvod, osim što na ciničan način pokušavam dočarati odlučnost ostanku u novoj domovini čitave jedne generacije, potrebno je prikazati njihovu ogorčenost i bijes prema institucijama koje i pored jasne vizije egzodusa nisu u stanju ili ne žele mijenjati odnose. 

U rijetkim trenutcima opuštanja, nakon večere, komentiramo sasvim normalnim tonom Ovršni zakon, blokade, Javne bilježnike, korumpirano pravosuđe, loše zdravstvo, skupe energente a onda na kraju pitaju me kako je moguće da teroristički čin trovanja vode čitavom gradu prođe nekažnjen i bez ostavki barem na lokalnoj razini. Pokušavam pojasniti da je taj tzv. "teroristički" čin svim silama, proglašavan, tumačen kao prirodna nepogoda, proliveno mlijeko oko kojega mase samo drame bez razloga. Njihova je reakcija da bi u Njemačkoj pun autobus dužnosnika i aktera nesreće bilo u zatvoru do jutra.

U Državi apsurda ne boli toliko količina nepravde već izostanak želje za pravednim rješenjima, ne boli toliko mala i nedostatna plaća već nepravda raslojavanja društva koje provode nepismeni i nesposobni likovi pod okriljem ideoloških pretpostavki. Lopovluk je postao općeprihvatljivo i poželjno ponašanje koje vas pozicionira u klub povlaštenih, vaša se slabost računa kao ulaznica u društvo  jednakih grješnika. Šutnja inteligencije na devijantnost društva još je veći grijeh upravo iz razloga nečinjenja i kukavičke mimikrije, stoga snose pozamašan dio krivnje u demografskoj tragediji (egzodusu) nacionalnog bića.

Vjerujte mi, iseljena Hrvatska jako dobro razlikuje potencijale trenutne političke bulumente ali i potencijale alternativa te se stoga niti u ludilu ne planiraju vratiti na obećanja o boljoj budućnosti ili zovu domovine, ti mladi ljudi grade jedan svoj vlastiti svijet daleko od hijena i lešinara koji se žele hraniti njihovom naivnošću. Dosta im je agresivnih Župana, pijanih Gradonačelnika, lažljivih saborskih Zastupnika, korumpiranih "poslovnih" ministara i ambicioznog Premijera dvojbenog ponašanja. Svjesni su  političke korupcije, svjesni su kriminalizacije društvenih normi i nadasve su svjesni svoje nemoći u mijenjanju istih.

Poštovani, vi koji čitate, ne osuđujte odlaske zdrave Hrvatske, osudite razloge njihovog ignoriranja za jačanjem hrvatskog gospodarstva, osudite sve one "okrunjene" glave koje se uz rotirke ili bez njih skrivećki voze po bespućima hrvatske pustohije, osudite one koji se po gradovima voze u skupocjenim nerentabilnim vozilima pokazujući status "bogova" u svom nebitnom sebičnom životu.

Ono što sam htio u ovoj kolumni naglasiti je opasno mirenje na pojavnost tihog nestajanja hrvatskog potencijala. To mirenje nije uzrokovano opravdanim nedostatkom konkurentnosti tržišta rada, ono je uzrokovano ne razumijevanjem političkih mediokriteta da učine napore koji će pokrenuti društvo u pravom smjeru.

Moje pisanje o ovom problemu odražava spremnost da ukažem i osudim one aktere koje svi prepoznajemo, koje slušamo kroz obraćanja javnosti u smislu brzog i skorog poslovnog preporoda. Javna kritika izrečena na jasan i nedvojben način ne doprinosi primjetnim promjenama u ponašanju i djelovanju prozvanih, niti izaziva crvenilo njihovih obraza što govori o svjesnosti njihovog ponašanja. Pitanje je poštovani u čije ime i za čiji račun vode ovu zemlju, ove ljude i pitanje je čijim dopuštenjem ugrožavaju stoljetni nacionalni ponos?

Odgovor na ova i brojna pitanja neuspjeha nas kao kolektiva, naći će te u kolumnama slobodnih, razumnih individualaca.

Branko Bogdanović