Gost komentator

HRVATSKO ŠKOLSTVO IZ UGLA SREDNJOŠKOLKE

Vlatka Perković: Uhvatim se često kako se utapam u kolotečini koju mi sama škola stvara...

U posljednje vrijeme mnogo se priča o reformi obrazovanja. Sastavni dio reforme je i kurikularna reforma za koju su prije nekoliko dana diljem Hrvatske održani prosvjedi potpore. Donosimo komentar mlade učenice srednje škole, koja iz svog ugla komentira trenutačno stanje u školstvu. "Zabrinjava me moja ograničenost, nesamostalnost i nerijetka nemogućnost iznošenja vlastitih ideja", kaže među ostalim te dodaje: "Dok napamet moramo znati 17 predmeta istovremeno, zaboravljamo naše snove i ciljeve."

Ilustracija   FOTO:Pixabay
Piše: Vlatka Perković

Za što nas škola priprema, imamo li budućnost? Pitanje je koje se često postavlja, ali se puno češće izbjegava odgovor na isto.

Učenica sam jedne osječke gimnazije koju rado pohađam. Također, na stručnost naših profesora kao i na odnos s učenicima nemam riječi primjedbe. Mene zanimaju druge stvari. Zabrinjava me moja ograničenost, nesamostalnost i nerijetka nemogućnost iznošenja vlastitih ideja. Promatram tako jedan prosječan školski sat u kojem većina učenika drži ruku u zraku i čeka da ih se prozove, kako bi odgovorili na postavljeno pitanje, a ne kako bi iznijeli svoje mišljenje. Dok napamet moramo znati 17 predmeta istovremeno, zaboravljamo naše snove i ciljeve. Netko je očito doslovno shvatio da bi nam škola trebala biti prioritet. Biti prioritet nekomu znači imati dobru motivaciju i čvrst razlog za isto, a ne dobivamo niti jedno ni drugo ovim propisanim pravilima.

Moja je škola prepuna mladih ljudi punih potencijala, ali nažalost neiskorištenih. Mnogi odustaju od sportova ili drugih hobija koji ih čine sretnima, jer jednostavno nemaju vremena. Svaki dan se očekuje isto od nas. Osam sati držati koncentraciju, ne postavljati vlastita pitanja, već odgovarati na zadana i na svako znati točan odgovor, a ukoliko se sa nekim "točnim" odgovorom ne slažemo, bolje je prešutjeti jer inače nećemo dobiti ocjenu odličan koja će nam jednom biti potrebna kako bismo upisali željeni fakultet i nastavili sa školovanjem koje gubi svoj smisao u nenapredovanju. Uhvatim se često kako se utapam u kolotečini koju mi sama škola stvara, odustajem od svojih ciljeva jer možda neću imati dovoljno bodova, bez obzira na rad i trud koji svakodnevno ulažem.

Zašto ne dobivam odgovor na pitanje, koje nisam jedina postavila, "Za što nas škola priprema, imamo li budućnost?" Iako nas uvjeravaju da je baš to pravi put u našem školovanju, ono se značajnije nije promijenilo još od vremena naših djedova i baka. Sjedenje u klupi, slušanje učitelja i procjenjivanje znanja na temelju ocjena gotovo je isto od 1945. Bez preuveličavanja uzmite u obzir da tehnologija svake sekunde iznova napreduje, a pogledajte nas učenike. Pretvaramo se u robote koji žive i rade sve isto svakoga dana. Jedino što imam su odmori od nekoliko minuta. Nakon škole također nemamo slobodnog vremena jer cijelo se gradivo treba ponoviti i napisati domaća zadaća. Podsjećam, mi nismo na gumb i ne možemo odmah znati sve što se od nas danas očekuje da znamo, a znamo i puno više nego što je potrebno.

Zabrinjava me što pravila ograničavaju i profesore ne samo učenike. Pravi profesor može probuditi ili potaknuti genija koji leži u svakom od nas mladih potencijalnih ljudi. No ni oni nemaju izbora jer moraju slijediti pravila. Moraju nas dvadeset i šestero učiti na isti način, iako nas svakodnevno uče kako je svatko od nas pojedinac za sebe, kako je svatko drugačiji. Kao i testovi koji nam se svima jednaki zadaju, a svatko od nas ima drugačija razmišljanja. Školstvu bih poručila da puno više cijenim onaj jedan sat kada sjedimo u krugu i razgovaramo o životu, stvarima koje nas zanimaju i o kojima sa smiješkom pričamo. Ja nemam rješenje za ovaj problem, zato i pišem jer ga tražim. Imam ideje, ali nemam ih gdje iznijeti.

Često se započne ova tema, ali svatko zastane kada pomisli, pa što samo ja mogu promijeniti. Možda sam danas to baš ja. Nemam vjere u školstvo, ali imam nadu koja me drži. Možda još netko progovori i prizna da nismo sretni jer držimo u sebi ideje, kreativnost, mišljenja i razmišljanja već zadnjih 70 godina. Želim napredovati, a ne nazadovati, želim učiti za budućnost, ne za prošlost, želim steći vještine koje će mi pomoći u životu. Želim da se zna da sam prije svega čovjek, a ne učenik kojeg se češće oslovljava s brojem koji sam u imeniku...

Vlatka Perković