Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Tko zapravo upravlja Hrvatskom?

Ne mogu, poštovani čitatelji i pratitelji Republike.eu ostati neutralan na događaje oko zlonamjernog, opasnog i netransparentnog iskorištavanja „tajnih službi“ RH. Iskreno nisam iznenađen, nisam niti uplašen, kako to paničari znaju prikazivati kao urušavanje sistema i institucija, samo mi se smije.

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

Neka vam je na pameti da imamo ministra obrane i njegovu novu paradigmu nacionalne i domovinske sigurnosti koja izgleda postoji neovisno o očito problematičnim sigurnosnim službama redovne države. U ovoj našoj koliko god iskreno pisali ili govorili o kriminalu u značajnoj mjeri, začuđuje doza indiferentnosti istih onih institucija na koje se svi pozivamo. To može značiti da o spominjanim nedjelima sve znaju i provode tajne izvide ili da se izuzimaju radi njima opravdanih razloga. Naša nesreća, tu mislim na kolumniste i razne druge svjedoke vremena koji tu i tamo napišu neku riječ o zlu koje nas je snašlo, svježe je sjećanje na blisku povijest nastanka institucija koje bi trebale stvoriti osjećaj sigurnosti. Moja zbunjenost seže na početak 90-tih u vrijeme značajnijeg buđenja nacionale svijesti u Hrvata gdje treba naglasiti da je, za razliku od srpskog nacionalizma, ovaj hrvatski vodila grupa ljudi dosta skromnog inteligentnog potencijala. 

Ideja neovisnosti, istina, kružila je miljeom u kojem se kretala inteligencija no sama izvedba „ustanka“ prepuštena je lako manipulativnim grupama i lokalno prepoznatljivim likovima, buntovnicima iz radničko-socijalnih naselja sredine iz koje dolazim. Taj kapilarni nacionalistički pokret iz malih sredina i zajednica jasno odvaja u onome trenutku naše i njihove, bijele i crvene, prihvaćene i progonjene, pravednike i zločince. Ovaj model je preuzet iz organizirane i planirane ideje o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, o jasno izraženoj zamisli stvaranja lokalnih zajednica teritorijalno izdvojenih iz međunarodno priznati granica Hrvatske. Postojanje rascjepkane organiziranosti hrvatske administrativne uprave posljedica je poslijeratne ne integriranosti slobodnih područja iz sasvim pragmatičnog razloga; ambicija lokalnih moćnika skrivenih u sjeni tokom oružanih sukoba. Jedna politička opcija stvorena kao zajednica efikasno je od samog početka upravljala procesima te je unutar pravedne borbe provlačila plemensko okupljanje radi ostvarenja zajedničkog cilja, kontrole novonastale države i novčanih tokova, po istom modelu kako su to činile socijalističke partijske oligarhije u bivšoj državi Jugoslaviji. Znajući samo taj univerzalni model plemenskog okupljanja nastajale su gotovo sve institucije koje će u slijedećim godinama izrastati u institucije demokratskog društva među kojima su naravno i tajne službe. 

U nekim prijašnjim kolumnama sam navodio i slojevito uhljebljivanje jednako tako nesposobnih institucionalnih kadrova nakon svakih izbora na kojima se događala promjena tzv. ideoloških razmjera. Pravilo je da se na pozicije „batine“ postavljaju lako-manipulativni kadrovi na koje politika ima apsolutni utjecaj odnosno potpunu kontrolu. Može se primijetiti po aferama koje potresaju hrvatsku da je kulminacija kumovsko-rodijačkih veza zagušila sve demokratske tokove društva, da je nastupila opća paraliza svih oblika normalnog gospodarskog poslovanja, da izostaje svaki trag etičnog ponašanja u međuljudskim odnosima.

Osobni interesi nadilaze svaku ideju zajedničkog dobra, ti interesi su ako je vjerovati nekim napisima otjerali 348 000 uglavnom radno naj sposobnijih građana. Ništa vam naravno neće biti jasnije nakon čitanja ove kolumne no želja mi je da počnete sliku slagati od samog početka, želim da se zapitate ; slijedom kojih tajnih grupa i institucija je nastala hrvatska služba sigurnosti, gdje su nestali svi oni milicajci, gdje su suci zakletvom vezani za državu koja se raspala, tu su među nama, upravljaju i odlučuju isto kao što su radili i prije zaogrnuti „plašton“ demokracije. Zar je moguće plašiti naciju djelovanjem „stranih službi“ (čitaj UDBA) unutar granica jedne europske zemlje a da njezine vlastite službe ostaju dulje od četvrtine stoljeća nemoćne u razotkrivanju i zaustavljanju „njizina“ (čitaj i dalje UDBA) djelovanja. Još uvijek sa osmjehom na licu slušam „floskulanje“ uglednika pred objektivima kamera o obavezama institucija da provedu neovisne istrage i kazne počinioce gnjusnih djela veleizdaje svih ili većine Božjih zapovjedi. 

Na kraju nismo uspjeli odgonetnuti, kroz duge godine neovisnosti, tko upravlja Hrvatskom. Jedno je sigurno da to nije hrvatski narod no nismo sigurni da to nije inkvizicija ili vojna hunta ma koliko se osjećali slobodno. Volite Hrvatsku ma gdje bili jer ćemo se svi jednom pretvoriti u pepeo i prah.

Branko Bogdanović

Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu.