Gost komentator

DR. SC. SREĆKO JELINIĆ

O apsurdima sustava – ima li izlaza?

"Gdje je put ili izlaz iz stanja apsurda kako uistinu ne bismo postali apsurdistan (zemlja apsurda, siguran sam to još uvijek nismo) na obalama najljepšeg mora u svijetu, najplodnije ravnice u Europi i po mnogo čemu zemlje koju je Gospod Bog u raspodjeli, kako kaže narodska i biblijska priča, namijenio za sebe rekavši - to je najljepša zemlja na svijetu i ostavljam je za sebe. Potom ju je odlučio dati narodu kojeg je zaboravio – Hrvatima. A ipak iz te najljepše zemlje (otuda i riječi A. Mihanovića u hrvatskoj himni „Lijepa naša…) odlaze najmlađi, najjači, pred kojima je život u kojem će najdulje davati i raditi, odlaze u „svijet“ – Njemačku i zamislite Irsku, zemlju emigracije, baš kao što je bila i Hrvatska još iz davnih vremena", piše dr. sc. Srećko Jelinić u novoj kolumni.

Ilustracija   FOTO:Pixabay
Piše: dr. sc. Srećko Jelinić

Množina apsurda po nekima daju nam obilježe „slučajne države“ (to je izrekao ne baš tako i ne  bilo tko, jer upotrijebio je riječi „slučajna država“ već prominentni hrvatski političar, kojeg neki najavljuju i kao kandidata za predsjednički tron ili stolicu na visokom brdu Pantovčaku). Neki jednostavno kažu da postajemo apsurdistan(„stan“ dolazi od perzijske riječi u značenju zemlja, neki pogrešno misle da ovaj dodatak pripada islamskim državama), za neke smo zemlja u nastajanju, za neke smo zemlja u razvoju, a gdje je razvoj niti napredak nije pravolinijski itd. Mogli bismo tako nizati opće i više općih paralela i zaključaka, no pravo je pitanje da li je baš tako (da li smo apsurdistan) ili se samo radi o čudnim pojavama iz našeg političkog, gospodarskog i inog življenja, u najširem smislu društvenog života. Osobno doživljavam HR kao realitet ili stvarnost, čvrsto utemeljenu, postojanu, neupitnu, ali i kao zemlju mnogih apsurda u značenju nesklada, besmislica, pa ako hoćete i ponekad gluposti. Za utjehu, slično se može ustvrditi i za neke, pa i znatno razvijenije zemlje i zemlje duže državnopravne tradicije (v. kasnije Ralph Nader, USA) 

Da počnemo s upitima:

Što reći i kako komentirati zakonska rješenja da u zemlji u kojoj se promiče „znanje“, a osobe koje šire znanje prisilno umirovljuju (s navršenih 65 godina života), jer da odlaskom u mirovinu trebaju osloboditi radna mjesta za mlađe kadrove (baš kao da su mlađi potpuno kvalificirani prenositi znanje, kojeg i sami nemaju dovoljno) dok je razlog (nevidljivi i skriva se) oslobađanje proračuna za „visoke“ dohotke koje sada primaju „vremešni“ nastavnici i profesori sve do sveučilišnih profesora. Navodno jedni se umirovljuju da bi se drugi zaposlili.Učinak ovakve politike je povećavanje broja umirovljenika (novi teret za državni proračun) i istina novo zapošljavanje opet s teretom za državni proračun.Koliko trpe obrazovni procesi, o tom po tom. Ovo posebno na sveučilištima u kojima se istovremeno profesori, čak i akademici (pisao sam na ovu temu u pogledu umirovljenja jednog akademika s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, inicijali MJ), s navršenih 65 godina šalju u mirovinu i zamjenjuju asistentima, mladim kadrom na početku njihove znanstvene karijere i rada. Mogu li jedni zamijeniti druge? Čini mi se apsurdnim.

Kako tumačiti da se isto događa i s nekim drugim profesijama i stručnjacima (npr. liječnicima), koji nakon prisilnog umirovljenja bivaju „istjerani“ iz svojih radnih prostorija, kabineta, sredina, najčešće bivaju potpuno zaboravljeni (osim u sjećanjima ponekog pacijenta) bez mogućnosti da se i pojave u nekadašnjim radnim sredinama kao savjetnici na svakodnevnim razmjenama informacija o bolesnicima (stručnim sastancima)? Može li mladi liječnik, neiskusan, na početku specijalizacije biti adekvatna zamjena za iskusnog specijalistu, možda i profesora medicine? Apsurdno pitanje.

Kako objasniti „privilegiju“ da su neke profesije ex lege (slovom zakona) privilegirane i da im se omogućava rad do navršene 70-te godine života, a istovremeno se upravo tim profesionalcimaupućuju kritike, jer da predstavljaju „slabu kariku“ u sustavu (pravosuđe)? Jedna osječka odvjetnica (SM) na ovu temu je progovorila i na stranicama Odvjetnika (br.11-12/2018), poznatog časopisa Hrvatske odvjetničke komore, ustvrdivši kako ne možemo govoriti o demokratskoj državi u kojoj nema vladavine prava ujedno i navodeći i primjere kršenja načela vladavine prava u zemljama EU i HR s aspekta presuda Europskog suda za ljudska prava i to protiv RH.

Kako objasniti da se u zemlji u kojoj se najavljuje produljenje radnog vijeka i vremena za odlazak u starosnu mirovinu (što kasnije u odnosu na sadašnjih 65 godina života), onima koji su sada navršili 65 godina starosti i mogu i žele biti radno aktivni ne omogući zadržavanje ovog statusa umjesto nasilnog umirovljenja? Jedni zagovaraju rad, a drugi mirovinu. da bude stvar ljepša to čine često  isti iistovremeno. Istina, zakonodavac je bio blagonaklon prema takvim umirovljenicima po sili zakona, jer im je omogućio nastavak rada do 4 sata dnevno i zadržavanje mirovine!! Apsurd – moraš u mirovinu ili imaš zakonsku osnovu za odlazak u starosnu mirovinu, a ako hoćeš možeš i dalje raditi.

Kako objasniti da se u jednom društvu (drugdje toga nema ili barem, mi ne znamo) 74 godine nakon završetka II svjetskog rata i tragičnih iskustava upravo na prostorima ovog društva, još uvijek rasplamsavaju i podgrijavajupovijesne priče  o pravednim borcima „ovima i onima,“neprijateljima, ali zasigurno je riječ o nositeljima određenih ideologija?I zbog toga želimo naglasiti smisao suvremene povijesti i njezinog izučavanja, a on je u tomu da se neprestano približavamo istini umjesto da se onemogućava i zabranjuje istina ili robuje unaprijed zadanim ili i nametnutim postavkama.Koliko se je u tomu uspjelo neka svatko prosudi sam.

Kako objasniti vandalska ponašanja u uništavanjem tuđe imovine (kažu da je uništavanje npr. fasada nerazumljivim potezima uljanom bojom i nova vrsta umjetnosti??!!) ili nebrigu za opći interes? Ima i drugih oblika razularenih i vandalskih ponašanja.

Kako objasniti  vijest da je na pomolu strateški partner za Uljanik grupu, koji želi preuzeti samo  aktivu, ali ne i obaveze od oko 1,4 mld eura ili oko 10 mld. kuna. Tko je i da li je netko u u hrvatskoj vlasti spreman preuzeti obvezu pokrića ( još uvijek potpuno neutvrđenog) tereta, kojeg sa sobom nosi Uljanik grupa i to samo zato da bi se spasila „hrvatska brodogradnja“ (upitno je što će od nje na kraju uopće ostati i za koga se spašava i komu se želi predati) i da bi se recimo nejasno spasila radna mjesta i osigurala (barem privremeno) prividna zaposlenost? Preuzimanje dijela obveza da one u konačnici ne bi bile i veće je jedino prihvatljivo. Bez pretenzija da će to utjecati i na konačnu odluku o izboru strateškog partnera, izbora modela restrukturiranja izvan stečaja ili u stečaju itd, treba reći tko je kriv za nastalo stanje, a to podrazumijeva i odgovornost svih onih koji su trebali odgovorno i upravljati, ali i nadzirati, bez obzira o čijem kapitalu se radilo.Za sada o tomu nema niti riječi. Nije poznato niti tko su vlasnici skrbničkih računa. Model radničkog dioničarstva, imajući u vidu da su dioničarima bili i radnici u značajnoj mjeri, je zakazao ili ustuknuo pred dominacijom drugih (političkih) interesa i snaga. Državna jamstva i jamstva HBOR-a nisu izravan oblik državne potpore (?), tema za raspravu u kontekstu europskog prava, ali proizvode državi gubitak za pokriće obveza u suštini privatne tvrtke.Za to bi bilo potrebno i prikazati strukturu kapitala, za koga se jamčilo. Nije sporna legalnost izdavanja jamstava, već je sporno i da li je uopće ugovoren oblik zaštite davaoca jamstva u slučaju realizacije jamstva i kako je i u kojom okolnostima došlo do izdavanja jamstava. Izdavanje jamstava je prvenstveno „biznis“ u kojemu jamac nastoji u prvom redu osigurati što će biti s njegovim regresnim pravomu slučaju aktiviranja jamstva.  U protivnom izdavanje jamstva se pokazuje kao obećanje pokrivanja budućeg duga u vidu poklona. Ako je  tako i bilo, postavlja se pitanje  što je i tko je „kumovao“  izdavanju jamstava i koji viši ciljevi ili interesi?!!

U jednom tipično gospodarskom i pravnom i sudskom pitanju rješavanja sudbine Uljanik grupe,  vodeću ulogu još ima politika i izvršna vlast u dogovaranju oko deblokade računa, isplate plaća i nastavka financiranja gradnje brodova! Pametnom dosta. Apsurd? Možda se ipak nađe rješenje.

Kako objasniti sveopću „brigu“ i s najviših državnih pozicija o nedavnom i nemilom događaju u našem gradu na obali i to o nečemu što ima u prvom redu uzrok u odgojnim propustima, sigurnosnim propustima, itd (svima je sada poznato da su u pitanju recidivisti, već kažnjavane osobe koje se dokazano kreću na rubu zakona ili protiv zakona i javnog reda), ali  i u stanju psihe počinitelja djela, koje u svakom slučaju treba osuditi, ali nikako neodmjerenim davanjem prevelike važnosti na razini državnog pitanja poticati raspravu i tako trovati i one, koji se takvog nečega ne bi niti sjetili? Stidljivo se probija kvalifikacija kako se radilo o huliganskom ponašanju na koji je policija reagirala promptno.Reagirao je i državni vrh dajući osudu neprihvatljivog ponašanja, ali i svjedočeći kako je potpuno neosnovano povezivanje nemilog ispada sa službenom hrvatskom politikom i odnosom građana. S pravom.  Imalo obaviješteni će odmah zaključiti na što se odnosi napisano.

Kako tumačiti da i s pozicije zaštitnika ustavnog poretka dobivamo primjere donošenja odluke u roku, koji je sve, ali i ne razuman (upravo nedavno sam ugledao jednu odluku koja je donesena poslije pet i više godina od ulaganja tužbe). A nije se provodila nikakva javna rasprava, zakazivala ročišta, jer toga u ovoj vrsti postupaka i nema.Nije to ništa, jer za donošenje odluke o ustavnosti čl. 13 Zakona o položaju vjerskih zajednica trebalo je devet godina. Nedavno je donesena. Ili iz iste institucije kada se u brojnim slučajevima predmeti i zahtjevi (tužbe) koje su pisali umni i kvalificirani ljudi rješavaju na šapirografiranim obrascima veličine jednog lista papira (A4) samo s promjenama identifikacijskih oznaka o subjektima i o predmetu u kojem je odluka donesena. Oni manje skeptični se uzdaju u međunarodne instance (Europski sud za ljudska prava- sud u Strasbourghu), a možda i ne znaju da se veliki broj predmeta pred ovom instancijom rješava na jednostavan način ispisivanjem dopisa u kojem se podnositelja zahtjeva obavještava da je njegov zahtjev ocijenjen nedopuštenim temeljem čl. 34 i 35 Europske konvencije…, te da je odluka konačna bez mogućnosti ulaganja žalbe Velikom vijeću. „Filtriranje“ zahtjeva na Europskom sudu podsjeća i na slično rješavanje i u hrvatskom Ustavnom sudu. Ono što je  sporno je da li postoji valjana pravna osnova za ono što se događa u praksi. Neki su skloni tvrdnji da nedostatak suštinskog obrazloženja u biti znači da je odluka arbitrarna! Da li je i to apsurd u pravu –legitiman zahtjev za pružanje pravne zaštite (to ne znači da mora biti osnovan)na koji se odgovara odlukom bez suštinskog obrazloženja? No, moramo priznati - treba uvažiti i okolnost velikog broja zahtjeva (koje treba riješiti ovako ili onako) među kojima zasigurno ima i onih koji zaslužuju jednostavno odbacivanje. I zato je pitanje treba li se nešto mijenjati u sustavu kako se veliki broj zahtjeva ne bi jednostavno odbacivao na šapirografiranim obrascima bez obrazloženja!!?? Tvrdim da.

Kako objasniti sustav u kojem se sredstva prisile (ovrha) u ubiranju javnih davanja koriste i za naplatu nerazumnih davanja, jer postoje npr. druga vrela za pokrivanje ovih izdataka. Jedno od takvih davanja je i komunalna naknada. Uostalom bilo je „velike priče“ o ukidanju komunalne naknade ali, za sada, sve je završilo samo na priči. Komunalna naknada se pokazuje ne samo kao teret stanovnicima komune, već i poduzetnicima…O tomu nešto i kasnije u tekstu..

Ako je odgoj i obrazovanje temeljno strateško nacionalno pitanje kako objasniti da se u određenom vremenu (sada) ono svodi na istraživanje lažnih diploma(mogu se lako nabrojati i to samo prstima jedne ili najviše obje ruke). Što su radile na tomu dosadašnje službe kod prijema na rad? Sada neki hoće na provjeri diploma i zaraditi (čitaj pokriti troškove).  Da, ne smijemo zaboraviti „kurikularnu reformu“ iako su još mnogi koji i ne znaju što se sve krije iza ove sintagme, ali već sada na počecima nastaju prijepori o sadržaju ili programima, udžbenicima za brojne predmete itd. Kurikularna reforma ne može se provoditi samo na jednoj obrazovnoj razini i to najnižoj. Što je s visokim obrazovanjem (čuli smo i čitali o nekim sjajnim idejama priznatih – Đ. Njavro, G. Santini), uključivanjem novih znanstvenih spoznaja u nastavne programe, diferencijaciji visokih učilišta, posebno sveučilišta i veleučilišta.  Apsurdno je da se na trošak države i društva školuju kadrovi visokog obrazovanja (ovo školovanje nije niti besplatno, bez obzira tko ga plaća, niti obavezno) da bi potom diplomirani stručnjaci, liječnici specijalisti itd. sa zaposlenjem u „Lijepoj našoj“ bez ikakve obveze prema društvu odlazili služiti drugomu kao „gotov proizvod“. Sloboda kretanja s ovim (da se plati cijena obrazovanja) nema nikakve veze. Ovi pogledu se mogu činiti radikalnim, i sami ih ne dijelimo u potpunosti, ali želimo potaknuti razmišljanja i na ove teme.

Apsurd je da o upisnoj politici pa i programskim sadržajima  na visokim učilištima odlučuju oni koji ne poznaje tržišne potrebe ili projekcije razvoja niti o njima vode računa, a niti imaju spoznaju o realnim financijskim mogućnostima društva/države.U svemu vlada nekakva logika – sve ćemo na kraju ipak nekako uskladiti, važno je preživjeti još koju godinu, zadržati katedru i tako dalje.

Građani Osijeka bi trebali odahnuti kada su čuli vijest da će nekadašnja Kožara dobiti ili da je dobila novog vlasnika, a Grad da će dobiti novog izdašnog platca komunalne naknade (za što?), jer brojni kvadratni metri sada imaju vlasnika. Ovakav sustav komunalne naknade očigledno nije poticaj poduzetništvu, već teret. Uostalom brzo će se pokazati urednost uplate dužne komunalne naknade. Kako se čuje sa i uspješni poduzetnik Brodosplit  (sada i potencijalni strateški investitor za Uljanik) je u zastoju plaćanja komunalne naknade prema gradu Splitu! Navodno zbog spora o visini dužna naknade.

Otuda je i često čuveno i opravdano pitanje – može li slabašan gospodarski sustav s niskom stopom rasta i novo stvorenog dohotka izdržati i koliko dugo može izdržati postojeći  sustav javnih davanja (porezni sustav u najširem smislu riječi, jer tu treba dodati uz poreze i prireze, doprinose, pdv, komunalne naknade i doprinoseitd),  takav kakav je. Tu su i brojni parafiskalni nameti. Već sama činjenica da se porezne stope smanjuju (istina ne sustavno, već ciljano)  je potvrda da smo dotakli visine koje su nepodnošljiv teret i kočnica razvoju. Baš kao što i enormno visokim ljudimanije lagan svakodnevni život iako imaju „privilegiju“ svijet promatrati s visoka. Bojimo se da se  ne može dalje na isti način istom logikom –nametanjem novih i novih obveza da bi se zadovoljile sve veće i veće potrebe, često neracionalno skrojene. Čitateljima jepoznata priča iz romana Životinjska farma George Orwella i sudbina konja zvanog Napoleon, koji je na kraju uslijed sve većih i većih radnih napora i traženja stanovnika farme (životinja) za novim količinama vode, koju je konj izvlačio iz bunara, uginuo. Jednostavno nije izdržao teret koji su mu nametnuli. Postoje granice rasta tereta. Izlaz je u  oslobađanju stvaralačkih snaga i smanjivanju troškova, koji opterećuju rad i rezultate rada i svakodnevno, posebno urbano življenje. I u tom kontekstu stiže konstatacija kako su dosadašnjim poreznim izmjenama Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave narasli prihodi najvećih hrvatskih gradova (među njima i Osijeka za 13% u odnosu na 2017.g), ali za sada (osim u gradu Sv. Nedjelja) bez smanjivanja fiskalnog tereta građanima. Za Osjećane on, čini se i raste (komunalna naknada). I tu je apsurdno objašnjenje (prema napisu iz tiska „Gradovi u plusu 21 mld. kuna, a ne smanjuju prirez, 11. II 2019 - JL) zašto se ne planira ukidanje ili smanjenje prireza – zamislite odgovor - zato što građani s najmanjim primanjima ne bi od toga imali korist. Prihodi rastu, ali se obveze ne smanjuju.

Nije li apsurdno da troškovi naplate glavnice mogu prelaziti iznos glavnice (glavnog duga)? Nije li apsurdno da troškovi kamata često nadvisuju glavnicu. Zar je sustav toliko neefikasan da se dug ne može naplatiti u primjerenom roku računajući od dana kada su počele teći i zatezne kamate i sudski postupak radi naplate duga.

Nije li apsurdno socijalnu mjeru (otpisa dugova siromašnima) primijeniti i na one koji su se samo zaigrali i zaboravili platiti njihove obveze, a ne samo da nisu siromašni, već su bogati po mnogo kriterija? Ovo je i pitanje ukusa.

Da li netko razumije npr. račun za vodne usluge. Znate li da račun sadržava 11 posebnih stavki (12-ta stavka je ukupan iznos računa) od kojih je posebno sporna stavka fiksni dio(zar on ne treba biti sadržan u cijeni za potrošenu mjernu jedinicu vode i da se naplaćuje samo ako nije iskazana minimalna potrošnja), zatim naknada za korištenje voda, naknada za zaštitu voda, naknada za razvoj itd. Što se potrošača tiču sve ove naknade? Njega interesira samo jedno – cijena za 1m3 vode. Ili npr. račun za plin koji i za školovanu osobu sadržava nerazumljive stavke – faktor korekture volumena plina, trošak nabave plina, trošak distribucije plina, trošak za opskrbnu mrežu, zatim kao i kod vode stavka fiksne mjesečne naknade i na sve to pdv u visini od 25%. Komu služi ovako složeni sustav obračuna ili je i to jedan od apsurda radi potrošača, koji ionako to ne razumiju.

Nije da se ne razumije čemu bi trebala služiti fiksna mjesečna naknada (za pokriće troškova funkcioniranja sustava, npr. opskrbe vodom, plinom, strujom), ali to je jednostavno trošak koji je sastavni dio cijene proizvoda. Pravo na naplatu ovog iznosa eventualno bi pripadao ako bi se ostvarivalo „pravo na priključak“, a ne bi se iskazivala niti minimalna potrošnja.

U USA se sada već prije puno godina pročuo jedan odvjetnik upravo po borbi protiv nerazumnih davanja ili tereta, najčešće u funkciji zaštite potrošača. Riječ je o Ralph Naderu, političkom aktivisti u području prava potrošača, humanosti, zaštite životne sredine i demokratske vlade. Krilatica je – on je učinio automobile, koje vozimo, sigurnijim. Možda i Hrvatska treba svog RalfaNadera?

Gdje je put ili izlaz iz stanja apsurda kako uistinu ne bismo postali apsurdistan (zemlja apsurda, siguran sam to još uvijek nismo) na obalama najljepšeg mora u svijetu, najplodnije ravnice u Europi i po mnogo čemu zemlje koju je Gospod Bog u raspodjeli, kako kaže narodska i biblijska priča, namijenio za sebe rekavši - to je najljepša zemlja na svijetu i ostavljam je za sebe. Potom ju je odlučio dati narodu kojeg je zaboravio – Hrvatima. A ipak iz te najljepše zemlje (otuda i riječi A.Mihanovića u hrvatskoj himni „Lijepa naša…) odlaze najmlađi, najjači, pred kojima je život u kojem će najdulje davati i raditi, odlaze u „svijet“ – Njemačku i zamislite Irsku, zemlju emigracije, baš kao što je bila i Hrvatska još iz davnih vremena. I moj djed (pisaca ovih redaka) je iz lijepog našeg Primorja odlazio tri puta u Ameriku, ali se i vraćao, bogatiji (uzeli su mu to u vremenu prevrata poslije 1945.), „zreliji i umniji“ . Apsurd je da naši „mladi“ emigriraju u zemlju iz koje njihovi mladi dalje emigriraju (u USA i gdje sve ne) i da upravo ta zemlja (Irska), unatoč svega bilježi zavidan gospodarski uspon. A što se tiče klime i sunca u toj zemlji, mogli bismo pričati, no ostavimo to putopiscima ili povratnicima (kažu da ih već ima, ali ne mnogo, jer najteže je priznati vlastiti grijeh ili propust ili grešku.

I još nešto – kako smanjiti apsurde, a samo neke smo pokušali staviti u niz. Vi dopisujte, jer još je mnogo ostalo. Prepisati rješenja od onih koji su već „otkrili toplu vodu“ i potvrdili da znaju kako urediti i državu i društvene poslove. Usporedite za početak npr. račune za plin ili struju u Austriji i kod nas.Neću spominjati stečena iskustva i račune i uopće način funkcioniranja javne uprave, poreznog sustava itd. npr. iz USA, za vrijeme boravka u toj zemlji. Za prepisivanje ove vrste ne plaćaju se autorska prava baš kao što smo najvećim dijelom uskladili naš pravni sustav s pravnom stečevinom EU – bez naknade. Jedan sudac hrvatskog suda, već poznat po svojoj društvenoj aktivnosti (MK) se upravo zalagao za takav „prepisivački model“ onoga što se pokazalo dobrim (recimo u pitanju ovrha).

Istina, i u HR smo morali prepisivati tuđa zakonodavna rješenja (nazvali smo to harmonizacijom prava), jer to je bio i uvjet pridruživanja EU, a danas kada i jesmo članica EU usklađivanje s pravnim sustavom EU i nije više upitno, već je konstantna obveza.

dr. sc. Srećko Jelinić
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu