Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Čista emigracija

"Iskoristiti ću pojam jedne moje Facebook prijateljice koja počinje pisanja sa „bando lopovska“, pa da nastavim sa „gospodo“ licemjerna kako vas nije sramota pričati o zajedništvu obitelj i Nedjeljnim ručkovima ugroženih od strane „pohlepnih“ poslodavaca a razbili ste obitelji za uvijek, kako vas nije sramota obraćati se ostatku ostataka Slavonaca riječima optimizma gledajući ovu tragediju. Odgovornima treba jasno reći istinu da je sve što su do sada učinili protunacionalno, protudržavno, protuustavno i nadasve amoralno", kaže Branko Bogdanović te dodaje kako u kratkim crtama želi dočarati "dugo putovanje na zapad svih onih koji više ne slušaju dnevnike, vijesti, analize uvijek istih dostupnih analitičara, svih onih koji su vam rekli dosta."

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

Ponedjeljak, utorak, srijeda…..svaki dan od jutra do sutra, nebrojeno autobusa veže Slavoniju i njemačke pokrajine, održavaju radni krvotok i dovozeći nove, svježe radnike za najjaču ekonomiju Europe. Proces odlaska je nemilosrdan, brutalan i upozoravajući prema strukturama koje bi trebale voditi računa o nacionalnim pitanjima opstanka održivosti i napretka hrvatskoga društva i države u cjelini. Pripadam skupini građana čije su obitelji razdvojene, pripadam skupini onih građana koji osjete i proživljavaju sve greške učinjene od strane „stručnih Vlada“ svih profila i orijentacija. Ponekad poželimo osjetiti zajedništvo obitelji, zajedničke doručke i gužve u toaletu, ponekad zaboravimo gorčinu rastanka i otputujemo čistoj emigraciji u želji da se ponovno smijemo. Iskoristiti ću pojam jedne moje Facebook prijateljice koja počinje pisanja sa „bando lopovska“, pa da nastavim sa „gospodo“ licemjerna kako vas nije sramota pričati o zajedništvu obitelj i Nedjeljnim ručkovima ugroženih od strane „pohlepnih“ poslodavaca a razbili ste obitelji za uvijek, kako vas nije sramota obraćati se ostatku ostataka Slavonaca riječima optimizma gledajući ovu tragediju. 

Odgovornima treba jasno reći istinu da je sve što su do sada učinili protunacionalno, protudržavno, protuustavno i nadasve amoralno. U kratkim crtama želim dočarati dugo putovanje na zapad svih onih koji više ne slušaju dnevnike, vijesti, analize uvijek istih dostupnih analitičara, svih onih koji su vam rekli dosta. 

Autobus je pun ljudi, očekivanja su različita, emocije na vrhuncu, možete otkrivati svaku njihovu misao neiskvarenu i naivno otkrivenu suputniku kojega prvi puta vide no kojega dobro upoznaju na dugome putu. Kakvo šarenilo ljudskih sudbina, kakav festival apsurda, i onda karavana krene. Na početku putovanja razmišljate o susret sa najmilijima otrgnutima iz vaših života koji čekaju da se pojavite svaki puta nešto stariji, nešto deblji, nešto bolesniji no njihovi. 

Razmišljam kako i ovdje vrijedi ona poslovica „dok jednom ne smrkne drugom ne svane“ i u trenu mi postane jasno kako to da se vozimo u posljednjem modelu autobusa umjesto dobro kamufliranih krntija. Pa, autobus je pun putnika sa relativno skupim kartama i jednako tako će biti pun na povratku u golu zemlju, dovoljan razlog za investiciju sve većeg broja prijevoznika. Sjetim se vlakova, gastarbajtera, kofera, znoja i poštenog vonja stare naše generacije i pomislim hvala Bogu na ovoj „čistoj emigraciji“. 

Prokleto neudobna sjedala gdje se svaki centimetar pretvara u koristan prostor živciraju sve dok te dobro ne izmore a onda se predaješ snu koji je više nalik mučenju zakletog neprijatelja. Nikad kraja pomislih, kad ono javlja vozač „granica spremite putne isprave“, pa jesam li ja u autobusu ili u vremeplovu, kakva granica, kuda sam ja to otišao? Radosno zaključujem da smo samo došli na slovensku granicu i da sada ulazimo u Europsku uniju, stvarno?, a gdje smo to mi Hrvati? 

Doživljavamo prvorazredno sramoćenje koje ne pada teško zapadnim susjedima te nas u koloni, jedan po jedan, propuštaju u njihovu ponosnu Državu Sloveniju. Tišina, muk, prolazimo kraj slovenske policije kao kraj kakvih stražara koji nas gledaju u oči i misle, jade balkanski gdje si krenuo tako nesretan? Siguran sam da je rijetkima palo na pamet postaviti pitanje, kako je Europi pošla za rukom iluzija primanja Hrvatske u zajednicu suverenih, jednakih članica, iluzija koja traje punih šest godina i doima se da će trajati u nedogled. Na licima mojih suputnika vidim rezignaciju vidim da su naviknuti na redove, na disciplinu, na eventualna neugodna pitanja. Ponovno se osvrćem i tražim ima li itko da osjeća sramotu, bijes koji meni naviru kao cunami. Ništa, ljudi bez reakcije bez emocija samo hoće da se što prije vrate u toplinu autobusa i da utonu u san, rutina na koji teško možete naučiti one koji su stvarali ovu Hrvatsku. Gotova je sramotna epizoda i ostatak puta prolazi u stanju između sna i kome koje je teško opisati osim da vrijedi trenutka susreta trenutka spajanja obitelji. Odmorište, pušenje, kava i bunilo koje izazivaju noćni sati, pojačava se iznenadnim upitom konobara „izvolite“, što izvolite?, pa kolika je ta Hrvatska kad još nismo izašli iz nje? Sjetim se u sekundi scene na ulazu u Sloveniju i postaje mi jasno da je konobar iz neke prethodne grupe koja je napustila dom i krenula trbuhom za kruhom. Okružen sam policama i izobilju sličnih proizvoda koji se mogu vidjeti i u našim trgovačkim lancima no ova su osjetno jeftinija i zasigurno nisu one kvalitete na koju smo naviknuti. Još samo malo i onda slijedi nagrada, zagrljaj najmilijih, trenutak opuštanja i zaborava na sve traume puta, trenutak razmišljanja o opravdanosti života na daljinu. 

Teško će razumjeti ovo pisanje oni koji nemaju iskustvo spomenuto u prethodnim redcima no pitanje je dana kada će poći mojim stopama. Pišem vam iz inozemstva u kojemu se sve glasnije čuje kritika, gađenje, na ponašanje politike u odnosu na Narod, iz inozemstva kojemu je jedini cilj dovesti sve one mile i drage za kojima pate, a Država? Državu poklanjaju tajkunima, poltronima, uhljebima, podobnima, rodijacima i svima koji polažu pravo na nju rukom postavljenom na mjesto na kojemu bi trebalo biti srce. Do viđenja.

Branko Bogdanović
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu