Gost komentator

KOMENTAR TJEDNA ANTONIJE TOMASOVIĆ

Još se dijelimo na bleiburške i jasenovačke Hrvate

Danas je na Lojbaškom polju kod Bleiburga održana komemoracija u povodu 74. obljetnice Bleiburške tragedije. I opet povod za povratak u Drugi svjetski rat i rasprave o ustašama i partizanima. Uglavnom prazne priče, jer u ovoj Lijepoj našoj tako to funkcionira već godina.

Antonija Tomasović   FOTO:STV
Piše: Antonija Tomasović

Svi imaju neku svoju povijest i drže je se kao "pijan plota", bez obzira što za nju nemaju nikakvo relevantno uporište.  

Tako se, primjerice, ni dan danas ne zna točna brojka stradalih u logoru Jasenovac. Godinama smo slušali kako je Jasenovac masovno stratište u kojem su ustaše pobili čak 750 tisuća žrtava. Podaci pak Javne ustanove Spomen područje Jasenovac iz 2013. godine govore o više od 83 tisuće žrtava u logoru Jasenovac i obližnjem logoru Stara Gradiška.

No, neki smatraju da je i ta brojka previsoka, a među njima i hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac. Tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava kako to ističe JUSP Jasenovac i velika većina srpskih medija. A prema najnovijim istraživanjima slovenskog  publiciste Romana Leljaka temeljenih na dokumentima iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine, evidentirano je 18.600 zatočenika, od kojih da je smrtno stradalo njih 1.654.

Što je istina teško je reći, kao i u slučaju žrtava križnog puta.

Prema nekim podacima premašuje i brojku od 400 tisuća žrtava, od kojih je oko 200 tisuća ubijeno na Bleiburškom putu. Pokolj u Bleiburgu je počinila Jugoslavenska armija. A najgore od svega što mnogi od tih žrtava koji su pobijeni prije samog dolaska u Bleiburg nikada nisu pokopani kako treba, nikada nisu imali komemoracije i mnogi se još nalaze u jamama uglavnom po Sloveniji.  

I to su neke činjenice o dvije tragedije Drugog svjetskog rata o kojima se najviše priča, i koje izazivaju najviše kontroverze.  

A ne bi smjelo tako biti i ne smije se one koji žale za žrtvama na Bleiburgu i odaju im počast nazivati ustašama, kao što se nikada ne smiju zaboraviti ni zločini koje su počinili fašisti. Samo da već netko konačno prizna da su zločine od kojih se ledi krv u žilama činili i jedni i drugi.

Posebice kada se radi o komunističkim zločinima, jer fašistički su osuđeni i javno i tajno i na sudu i bez suda. Istina o komunističkim zločinima, čega se očito mnogi boje, ne bi zasigurno umanjila važnost i veličinu antifašističke borbe, partizana koji su se borili protiv fašističke Hitlerove Njemačke, koji su oslobodili zemlju od okupatora. No, i druge brojne zemlje borile su se protiv istih tih fašista, ali uglavnom nisu nakon pobjede upadali u tuđe stanove i spaljivali umjetnine te se histerično se kleli u lik i djelo samo jednog čovjeka.

Bilo kako bilo, činjenica je da nikada do kraja nismo raščistili sa svojom poviješću i gotovo nikada do kraja zločinca nazvali zločincem, a heroja herojem.

Zar je tako teško otići se pokloniti žrtvama Jasenovca i isto to učiniti i za žrtve Bleiburga bez politike, bez osuđivanja, jer zločin je zločin bez obzira tko ga je gdje i zašto počinio?

No, očito za to nema političke volje, a ljudima se samo vješto manipulira pa ispada da i kada je ova ratna priča u pitanju pobijedio osobni mali interes pojedinca koji su pisali povijest onako kako im je u određenom trenutku odgovaralo.

A istu šprancu nastavili smo i u dobroj mjeri i nakon Domovinskog rata. Samo za primjer uzet ćemo vukovarsku kolonu sjećanja u koju još uvijek ne žele predstavnici Srba, države koja je ovaj grad sravnila sa zemljom. I to toleriramo, kao što toleriramo i to da kao što to nismo učinili ni nakon Drugog svjetskog rata i nakon ovoga nismo uspjeli do kraja pokopati svoje mrtve, i nismo osudili one koji su činili zvjerstva.  I ne bi nas čudilo da za 50 godina, a poučeni Bleiburgom i Jasenovcem  zaboravimo i koliko je bilo žrtava, kakva su zvjerstva počinjena i tko je tu bio agresor?  

No, ono što je od svega najgore što nismo takvi samo kada su ratovi u pitanju, već smo takvi i u ovoj kao suvremenoj Hrvatskoj.

Ubijanja na svu sreću nema, bar ne u fizičkom smislu, ali u gospodarskom itekako. Tako ne znamo tko nam je to ubio brojna poduzeća, tko nas je opljačkao. Zašto Agrokor više nije hrvatski već je i on postao stranac? Zašto neki mogu završiti fakultet, a da se skoro ni ne pojave, neki dobiti posao bez fakulteta, a neki ni sa tri? Zašto imamo pravi egzodus mladih iz Hrvatske? E zato što je sve to opet u nečijem osobnom malom interesu, kojem je važna samo njegova fotelja, njegov status, i nije ga briga za druge ni za sutra.

Zbog takvih još nismo pokopali svoje mrtve, zbog takvih nemamo pravu sliku vlastite povijesti, zbog takvih nam je tako kako nam je.

Ili kako je to jednostavno još nekada davno sročio Miroslav Krleža:

"Povijest nam je zbir perverznih slučajeva i, moglo bi se reći, stalno je bolesna. Samo se ne liječi. Psihijatar se još nije našao, a umobolnica u koji bi smjestili sav jedan narod još nije sagrađena."

Antonija Tomasović