Gost komentator

BRANKO BOGDANOVIĆ

Kako je pozdrav "Za dom spremni" postao poziv

Biti prosječan kolumnist portala a ne napisati niti retka o presudi Visokog prekršajnog suda sloganima „Za dom i Za dom spremni“ bilo bi krajnje licemjerno. Svatko od nas „eminentnih“ kritičara, ima svoj osobni stav o izrečenoj presudi, ali smo imali stav o korištenju spornog pokliča i dok nije bio sotoniziran.

Branko Bogdanović   FOTO:STV
Piše: Branko Bogdanović

Kritika, bila ona afirmativna ili osuđujuća uzrokovati će lavinu komentara što iskrenih što krajnje devijantnih. Dugotrajno skretanje u desno, usmjeravanje Hrvatske ka nacizmu, nakon jasno izražene želje za vraćanjem državotvornosti, postalo je opsesivno ponašanje izvornih mrzitelja svega hrvatskog. 

Svjesnost o neminovnoj samostalnosti Hrvatske 1991. postavila je zadatke dobro organiziranim skupinama da dugoročno diskreditiraju svaku opravdanost priznanja Hrvatske od ostatka demokratskog svijeta i da pokažu genocidni karakter, po Kralju Tomislavu, "ujedinjenih hrvatskih zemljama "od Jadrana do Drave"". 

I dalje se mučim kako napisati tekst u kojem iskreno želim iskazati ponos življenja u samostalnoj domovini Hrvatskoj, a da pri tome netko ne osjeti ugroženost ili da ne daj Bože nesnošljivost u mojim rečenicama. Nekako sam mišljenja da riječi pjesme, oznaka vojne postrojbe ili registrirani znak udruge, postaju predvodnica brisanja značajnog doprinosa djela Dragovoljaca, ratnika organiziranih u postrojbama HOS-a. Hrvatske obrambene snage u svome začetku prihvaćaju nametnutu borbu agresora na Republiku Hrvatsku neovisno o njihovu znakovlju ili ideologiji bez skrivenih kalkulacija i prljave diplomacije. Jasno je da su takvim stavovima HOS, ali i politika koja se vezuje za njega postali teret za kompromisnu lako-ratovsku retoriku tadašnjeg hrvatskog čelništva. Skrivanje borbene postrojbe, koja asocira na ustaštvo, bio je prioritet oružanih snaga Republike Hrvatske početkom 92. možda veći nego prioritet zaustavljanja agresije. Zanimljivo je da zapovjedništvo OS RH u tome vremenu rado prihvaća borce HOS-a ali ne i oznake pod kojima su ti domoljubi spremno ginuli. 

Odmicanje Tuđmana i HDZ-a od kvislinške politike uz koketiranje sa iseljeništvom iz perioda NDH djelovalo je i još uvijek djeluje zbunjujuće za veliki broj simpatizera ustaškog režima. U periodu Domovinskog rata svima je bio jasan cilj, neovisna Država Hrvatska. No, razvidno je, da je postojalo više modela i uređenja kojima su se pojedine grupe i organizacije nadale. 

Je li ova i ovakva Hrvatska svima po mjeri, to je upitno? Može li se nakon tri desetljeća napokon završiti demokratizacija ili će Hrvatska uploviti u nemirne vode globalnih ekstremističkih ideologija ovisi o puno parametara. Mnogi će skriveni iza kreativnih profila kritizirati svaki izražaj koji nije u duhu „čvrste desnice“ i „ZDS“, no ustrajnost na demokratskim načelima nema alternativu. Ne prihvaćam radikalne parole bez osnova i logične opravdanosti, izražene trenutnom erektilnom disfunkcijom kritičara, ali podržavam političku borbu kroz izbore ma koliko radikalno stranački programi bili zastupani. 

U nekoliko navrata pisao sam da se u kratkoj novijoj povijesti Hrvatske ništa ne događa po želji i u interesu njenih državljana, već, kako stvari izgledaju, živimo radi tuđeg profita. Ova drama oko zabrane i kažnjivosti jednoga pozdrava postala je izlika za uvođenje pojma ugroze opisane u odredbi članka 39. Ustava RH koji zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Sudi li se ovdje trenutnoj upotrebi pozdrava ili njegovoj simbolici vrijeme će pokazati. Bojim se, kako sam naveo u jednom djelu teksta, da se radi o početku obračuna sa svakom ideologijom koja može ugroziti korporativne interese jačanjem nacionalne svijesti. 

Hrvatska se voli na razne načine. Netko ju voli radi interesa, netko radi ponosa, netko ju grli, netko ju radi primitivizma guši. Kako će ovaj moj tekst doživjeti razni „dušebrižnici“ manje je važno, važno je pravilno poslagati činjenice i iz njih donijeti zaključke. Koliko će pojedinci zaraditi na podjeli hrvatskog pučanstva posebno mi je gadljivo, jer se ovdje ne radi o principu već o kompromisu.

Završio bih tekst razmišljanjem da je Hrvatska vrijedna svakog kompromisa osim onoga koji bi vodio njezinu nestanku ili neželjenim integracijama u kojima ostaje bez suvereniteta.

Branko Bogdanović
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu.