Gost komentator

PROF. DR. SREĆKO JELINIĆ

Vrijeme sadašnje

Svjedoci smo nemira, koji je ušao u pojedince, zajednicu kao cjelinu. Svjedoci smo brojnih, svakodnevnih, pa čak štoviše i u jednom danu, uznemirujućih vijesti, koje u pojedince unose strah, beznađe, dileme što im je činiti itd. Ne mislim samo na virus, ovaj ili onaj. Ne opravdavam i mislim da samo slabi. Malodušni uz dodatnu dozu avanturizma traže „izlaz“ u odlasku nekamo u druge krajeve na našoj planeti.

Prof. dr. Srećko Jelinić
Piše: Prof. dr. Srećko Jelinić

Pojedinci mogu biti i jesu različitog stupnja obrazovanja, time i mogućnosti da razumiju što se sve događa, ali svatko, baš svatko ima opravdanu želju i pravo na dostojanstvo osobe.

Uvjeren sam kako su i neupućenom poznate odredbe iz Ustava (ipak je Ustav RH iz 1990.g. ne samo temeljni, već jedan od najboljih pravnih akata u Republici Hrvatskoj od trenutka njezina nastanka), posebno odredbe koje određuju osobne i političke slobode i prava ili one odredbe koje kazuju o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ne treba raspravljati o pravnoj prirodi ustavnih normi i o načinu na koji one trebaju doživjeti potvrdu i primjenu u stvarnom životu, ali one su nešto na što se uvijek možemo pozvati u obrani svog statusa i položaja od različitih svakodnevnih napada, bilo da se ugrožavaju naša prava na slobodu i osobnu nepovredivost, slobodu mišljenja i izražavanja misli, zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, sigurnost i tajnost osobnih podataka (i osobno sam se imao priliku uvjeriti što je nezakonito pravni sustav pod okriljem neovisnog i nepristranog suda spreman napraviti ili učiniti na ovom planu i kada vam se nameće uloga da vi trebate braniti i dokazivati svoju nevinost umjesto da vam javna vlast mora nesporno dokazati vašu krivnju, služeći se sofisticiranim mjerama „špijuniranja“ a da vi o tomu ništa ne znate), bilo da su u pitanju neke druge ugroze, koje doživljava čovjek pojedinac. No, nije problem u „mjerama špijuniranja“, već u neprimjeni prava, što se smije i kada i pod kojim uvjetima. O tomu u posebnoj prilici i u „pravom“ trenutku.

Nemam namjeru progovarati o stanju u sudstvu (stalno pristižu „zločeste“ informacije kako na ljestvicama neovisnosti sudstva stalno tonemo!!! Neovisnost sudstva (judicial independence) čini se da će postati samo misaona imenica, a hrvatska stvarnost je nešto drugo. Hrvatska je, na ljestvice ocjene o neovisnosti sudstva pala na 126 mjesto od 141 zemlje, Ispred su, to znači s boljim ocjenama, neke zemlje za koje biste se i iznadili i pitali – da li je to moguće. Neću ih navoditi. Ali bi se netko trebao zamisliti.

Ovaj prilog usmjeravam ka jednoj drugoj temi. Riječ je o odredbi iz čl. 49 st.3. Ustava RH u kojoj se propisuje da Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Blagostanje građana (namjerno ne ističem i adekvatni prijevod na engleski jezik) je ideal, kojemu država treba stalno težiti i svojim mjerama i propisima doprinositi ostvarenju ovog cilja. Kada bih sudjelovao u obnašanju državne izvršne vlasti za mene bi to bila zapovijed, a ne samo ideal. Ako naše najbliže okruženje zaostaje u razvoju u odnosu na druge krajeve, to, u prvom redu znači - da se nešto i negdje griješi. Ipak - najavljuje se novi smjer! Tako barem kažu Vlada, Župan…Živi bili, pa vidjeli.

Da li imamo gospodarski i socijalni sustav koji potiče socijalno blagostanje građana? Da li smo organizirali državu na najbolji, najsvrsishodniji način, da li smo iskoristili povijesnu šansu da stvorimo stabilnu, jaku državu u kojoj će njezini građani rado živjeti umjesto tražiti „sunce“ u zemljama gdje je „kiša“ ionako svakodnevica? Za tu „kišu“ potreban je samo kišobran.

U već pomalo zaboravljenoj odluci/rješenju Ustavnog suda RH U-I-1694/2017 od 2. 05.2018. Ustavni sud je pravdajući ustavnost i zakonitost Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (poznatiji kao lex Agrokor) izrekao nekoliko rečenica i pri tomu se pozivajući na članke 1,3 i 49 Ustava. Među njima su i rečenice: Socijalna država konstitutivni je elemenat europskog ustavnog identiteta. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u ostvarivanju temeljnih socijalnih prava, ostvarivanje socijalne sigurnosti i radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava. Socijalna pravda je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Itd. Mogao bih komentirati tzv. Lex Agrokor (ne zaboravite tri suca Ustavnog suda su imala izdvojena mišljenja i odluke i ne bez osnove), no nije to predmetom ovog napisa, već nešto na što Ustavni sud u ovoj svojoj odluci i to s pravom upozorava. A to je postojanje socijalne države, a to znači i da svipropisi moraju biti upravo takvi da teže ostvarivanju socijalne države, socijalne osjetljivosti, usmjereni kao stvaranju države blagostanja. Nisam primijetio da je Ustavni sud ocjenjivao ustavnost i drugih zakona s ovog osnova – npr. Ovršni zakon. Poželimo to.

U ovom kontekstu, u vremenu sadašnjem, mnogi se pitaju – da li se socijalna pravda, koncept socijalne države ostvaruje zbog brojnih financijskih nameta, koje nameće npr. lokalna samouprava (prvenstveno, gradska, općinska). Neki puta krivac nije sama lokalna samouprava, jer ima i nameta izvan lokalnih (kažu da ih ima preko 250). Teško ih je i nabrojati a kamoli razumjeti čemu služe.Možda je lakše razumjeti komu služe. Oni koji su i poželjeli „legalizirati“ nezakonito izgrađene objekte dobivaju uplatnice na plaćanje vodnoga doprinosa po Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to u nerazmjernim iznosima u odnosu na samu vrijednost objekta (posebno ako je riječ o tzv. vikendicama u Slavoniji i Baranji). Zakonodavac u pogledu određivanja visine naknade za vodni doprinos poznaje samo tri lokacije – grad Zagreb, zone područje posebne državne skrbi i sve ostalo područje. Bitan je „namet na vilajet“ zbog čega i zbog kojeg sada mnogi žale što su uopće pokrenuli postupak tzv. „legalizacije“. Riječ je o visokom financijskom nametu u postupku legalizacije, a ne o financijskom nametu ubuduće od provedene legalizacije. Da li je takav Zakon socijalan? Treba li pokrenuti ustavnosudski postupak i da li je sav napor, koji bio trebalo uložiti vrijedan ako to drugi, koji donose propise propuštaju ocijeniti. Zar je moguće da se vodni doprinos plaća po istim mjerilima i za legalizaciju objekta negdje na moru ili npr. u gradu ili npr,. negdje u baranjskoj planini gdje nema niti vode tekučice, već samo oborinske vode? Znate li što je osnovica za obračun vodnoga doprinosa – metar prostorni! Kakve to veze ima s vodnim doprinosom znaju samo ini koji su osmislili ove propise. Kažu da su među njima, kada je u pitanju pravni apsurd“ legalizacije nelagalnog“ neki i sada u samom vrhu hrvatske izvršene vlasti. Nomina sunt odioza (imena su nam mrska) i zato ih ne spominjemo.

Na razini lokalne samouprave brojnim vlasnicima nekretnina (jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu koja je na različite načine poticala stjecanje privatnog vlasništva na nekretninama) sada pristižu omotnice s informativnim listom o stanju dugovanja za neplaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda i s uplatnicama za buduće razdoblje. Sjećamo se svi ne tako davnih rasprava na temu – treba li ukinuti komunalnu naknadu i uvesti porez na nekretnine. Jedno vrijeme „narod“ se zabavljao na ovu temu baš kao na temu i predizborno obećanje aktualnog ministra prometa da će se za korištenje autocesta uvesti vinjete. I od svega ništa. Komunalna naknada se stalno povisuje, vjerojatno po onomu „zagrabi od naroda koliko ti treba, a ne koliko je podnošljivo i socijalno opravdano“. Znamo čemu ona treba služiti, ali običnom građaninu je teško kontrolirati da li je uvijek baš tako i onako kako to propisi nalažu. Jer samoupravni mehanizmi na lokalnoj samoupravi u pravilu ne funkcioniraju, a u nadzorna i upravna tijela biraju se „stranačke“ i poćudne osobe. Treba im, očito, vjerovati kada kažu, izdaci i troškovi funkcioniranja grada su visoki i jedini izlaz je povećati obveze građana. I ta se priča stalno ponavlja.

U postupak naplate dugovanja krenula je i gradska tvrtka Osijeka „Ukop“. Itd. Pravni mehanizmi naplate su dobri, efikasni, a naplata brza. Posljedica su i brojni blokirani (malo su utihnuli tko zna zbog čega, ali i dalje su ostali brojni blokirani). Utihnula je rasprava oko ovršnog zakona, neizostavne uloge i zadaće javnih bilježnika itd. A zapravo još ništa nije riješeno.

Nitko ne tvrdi da se u današnjem materijaliziranom svijetu javne usluge (jer o njima je riječ) mogu dobivati bez plaćanja, rekli bismo besplatno, no, ipak ostaju neka pitanja:

  1. Može li se porezni sustav urediti na jednostavan i razumljiv način da bude što manje poreza, prireza, trošarina i kojekakvih naknada, doprinosa i drugog, kako bi obični građanin mogao shvatiti koliko je i komu dužan i što platiti? Kako će se prikupljeni novac dalje dijeliti među korisnicima javnih davanja to građanina ne interesira. To je stvar politike.

  2. Može li se država i državna vlast konačno urediti na način da bude efikasna, djelotvorna i da se zna što je i u čijoj je nadležnosti da bi se potom odgovorne jednostavno i lako moglo prozivati za nerad i nefunkcioniranje sustava? Koga možemo prozivati za nečiste ulice, vandalizam u gradu, uništavanje tuđe i gradske imovine (ipak budimo zahvalni, jer još uvijek je grad Osijek siguran za kretanje i življenje) itd.

  3. Može li državna vlast (sva zajedno na svim razinama) biti u pogledu troškova manje zahtjevna i da se troškovi konačno prilagode mogućnostima građana?

  4. Kada će se konačno npr. provesti reforma propisa u pogledu rokova zastare potraživanja. Nije logično da se u današnje vrijeme lakog praćenja u nepodmirivanju obveza (sve to rade, bilježe i javljaju računala) zastarni rokovi, npr. za neplaćanje komunalne naknade traju tri godine umjesto recimo najduže godinu dana, da se za plaćanje komunalne naknade primjenjuju strogi porezni propisi odnosno porezni postupak, kao da je riječ o porezu, a ne o naknadi za pružanje komunalnih usluga itd. Udruga blokirani se ovoga nije sjetila, a jednostavnim skraćivanjem rokova zastare brojnih potraživanja olakšalo bi se stanje pojedinaca. Dugi zastarni rokovi odgovaraju, ali komu? Pogoduju neažurnosti upravnih tijela!

Pitanja bismo mogli nizati. Utješno je, reći će netko, državu se ne može organizirati za 30 godina njezinog postojanja. Treba duže vrijeme. Ali, ja dodajem, imate uzorno organizirane države u bliskom okruženju (zna se gdje i na koje države mislim), znam neke gradove i neko vrijeme sam u njima živio i zato mogu reći da ne govorim napamet, približne veličine Osijeka s razvijenom gradskom upravom sa dvadesetak zaposlenika i sve funkcionira besprijekorno, pogledajte, „preslikajte“ sve na naše društvo od poreznog sustava do teritorijalne organizacije države, ustroja državne vlasti, sve što je dobro itd. Za to se ništa nikome ne morati platiti. Besplatno je i ne plaća se nikakva naknada, onomu od koga ste preuzeli organizaciju sustava države. Ovdje nema autorskih prava, koja bi se štitila. Oslobodite nas eksperimentiranja (imali smo jedan takav sustav više desetljeća - samoupravni socijalizam, prije toga državni komunizam) i znamo cijenu nekih eksperimenata iz novijeg doba (npr. pretvorbe na hrvatski način). Povratka ionako nema. Sada je na sceni što malo tko zna što je, ali znaju se posljedice – po mnogo čemu tonemo li tonemo ka dnu po mnogo parametara ili kriterija. Gdje su granice slobodnog i nekontroliranog pada? Ako ih uopće ima! A ja ostajem idealista i čini se utopista, jer bi htio i želio Hrvatsku snažnom, jakom, bogatom, ugodnom za življenje, a njezine građane ponositima što pripadaju zemlji za koju kruži uzrečica „da ju je gospodin Bog, dijeleći planetu narodima ostavio za svoje življenje, jer je toliko lijepa, a sada je naša“ Ima li nade? Ima. Za ostvarenje snova (nade, nadanja) je osim nade potrebna i odvažnost za njezino ostvarenje. Rekao je i jedan bivši (ne tako davno i još živući) američki predsjednik. Znate li još nešto – mogu Vam nanizati barem četiri američka predsjednika koji su osvojili mandate uz najave da neće uvoditi nove poreze ili da će smanjiti postojeće itd. Porezi ili u širem smislu sva javna davanja su u žiži naših interesa. To sam htio poručiti u vremenu sadašnjem.

Prof. dr. Srećko Jelinić
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu.