Gost komentator

DR. SC. SREĆKO JELINIĆ

Puno toga i pravila ponašanja je potrebno mijenjati ili ''resetirati''

Javni prijevoz se trajno mora učiniti udobnijim, sigurnijim, bržim. Epidemiloška mjera trenutka u ograničavanju broja putnika u vozilu je samo mjera trenutka i s lošom politikom razvijanja javnog prijevoza nije u svezi . Kako epidemiološka mjera ograničavanja broja putnika u vozilu može povećati udobnost prijevoza o kojoj su prijevoznici odavno trebalo voditi računa. Poseban primjer je željeznički prijevoz putnika.

Dr. sc. Srećko Jelinić
Piše: Dr. sc. Srećko Jelinić

Isprika svima za upotrebu riječi „resetirati“ u samom naslovu. Ne radi se o nikakvom novom pokretanju računarskog sustava ili vraćanju u početno stanje bez isključivanja računala, već o vraćanju u nultu poziciju u kojoj ili od koje neke stvari treba presložiti na novi i bolji način. Razloga za to ima bezbroj, a najveći je stalno nazadovanje ili usporeni rast i razvoj društva i države.

U večernjim satima u petak 27. studenoga aktualni premijer g. Plenković rezolutno je najavio nove mjere za suzbijanje koronavirusa odnosno mogućeg prijenosa bolesti COVID – 19, ovo sa stupanjem na snagu 28. studenoga i predvidivog trajanja do 21. prosinca. Jedna od najavljenih mjera privukla mi je posebnu pozornost. Suprotno očekivanju mnogih, nije riječ o zatvaranju kafića i restorana i obustavljanja rada ugostiteljskih objekata ili o drugim mjerama, već o mjeri da u javnom prijevozu popunjenost ne smije prelaziti 40% raspoloživih mjesta. Putnicima bez maske pružatelj usluga (prijevoznik) ne smije dopustiti ulazak u prijevozno sredstvo, što će kontrolirati inspekcije Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Ravnateljstva civilne zaštite i Državnog inspektorata, te policijski službenici. Recimo kako već sada dvojimo kako će se ova mjera provoditi, ako se ništa bitno u načinu poslovanja prijevoznika ne promjeni.

Što znači da su pružatelji usluga u javnom prijevozu obavezni prijevoz obavljati na način da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40% raspoloživih mjesta, što znači da su na prijevoznim sredstvima obavezni jasno istaknuti najveći dopušteni broj putnika koji smiju biti u prijevoznom sredstvu (autobusu, željezničkom vagonu, tramvajskim kolima i sl). Što znači da pružatelj javne usluge – prijevoznik putniku koji nema medicinsku masku ili masku za lice ne smije dopustiti ulazak u prijevozno sredstvo odnosno da vozač ne smije započeti vožnju ako se u vozilu nalazi osoba bez maske.

U ovim okolnostima (novim) postavlja se pitanje kako osigurati pridržavanje epidemioloških mjera u javnom prijevozu osim kažnjavanjem onih koji ne poštuju mjere. Neke protumjere (npr. zabrana polaska vozila) možda će biti lako ostvarive, ali što je sa zadržavanjem onih koji se pridržavaju mjera. Tko će sve kontrolirati, ako represivni aparat nije brojan, a općenito ljudima je „dosta“ represija i kažnjavanja, ograničavanja „fiktivnih“ sloboda da je o svemu moralo biti i saborske rasprave sve do ustavnog suda. Ukratko nastupilo je jedno kaotično stanje kada nam preostaje samo nada de će jednom nevidljivom rukom pandemija postati dio naše ružne prošlosti i sadašnjosti.

A sada treba prihvatiti kako su brojne odredbe, propisi i zakoni o javnom zdravstvu i organizaciji zdravstvene zaštite u cilju sprječavanja širenja zarazne bolesti iznad privatnog interesa . Upravo to Dubrovčani su prije više stoljeća znali i uklesali na ulaz u dvoranu Velikog vijeća (ono je upravljalo gradom i Republikom) – OBLITI PRIVATORUM – PUBLICA CURATE ili Zaboravite privatno – brinite o državnom. Sve zarazne bolesti Dubrovčani su nazvali kožnim bolestima, a za sve epidemije uveli su pojam „kuga“.  Kada ćemo to shvatiti ili kada će to shvatiti i neke osobe iz javnog života, koje su se ne tako davno, pa i sada na ulicama, pozivale na (potpuno krivo) vlastito poimanje slobode i na taj način (nismo zamijetili nešto drugo po čemu bi je upamtili) dobile mjesto u medijskom prostoru. Tako to biva kada se privatan stav ili mišljenje pretpostavi općem interesu! Ako to čine javne osobe, saborski zastupnici i dužnosnici (neki),  kako neće „mali“ čovjek

No, da se vratim na najavljenu temu ograničavanja broja putnika u javnom prijevozu.

Da li prosječni čitatelj zna kako su pravila o ograničenom broju putnika i o uvjetima u javnom prijevozu, bez obzira da li je riječ o gradskom ili međugradskom, stara pravila, a kojih se nitko nije pridržavao. Istina, nije riječ o najnovijem pravilu o ograničavanju broja putnika u vozilu, ali riječ je o jednom drugom pravilu, koje je trebalo osigurati putnicima dostojan prijevoz. Znali su to ili trebali su to znati brojni, nadležni i pozvani počevši od najviših dužnosnika do onih najnižih službenika koji upravljaju odvijanjem prometa.

Da li znate za pravilo kako je željeznički prijevoznik dužan osigurati svakom putniku udobnost prijevoza i higijenu, koja se prema vrsti toga vlaka i trajanju smatraju potrebnima (v. čl. 7 st.1. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, 1996). Možda će netko iz Hrvatskih željeznica odgovoriti – zašto kupnjom prijevozne karte npr. za Zagreb da bih imao osigurano sjedište moram doplatiti i za rezervaciju, ako je osiguranje sjedišta putniku do Zagreba ili čak i bližih mjesta obveza prijevoznika, koja proizlazi iz same prodane prijevozne karte. Kada ste platili rezervaciju ako ste putovali zrakoplovom? Nikada, jer to se podrazumijeva. Zato je i pitanje Hrvatskim željeznicama, ja postavljam pitanje resornom ministru, zašto ako putujem za Zagreb i želim imati osigurano sjedište u određenom vlaku (kažu da je to poslovni) moram imati kupljenu rezervaciju odnosno sjedište. Kako je moguće da se u vlak na dužim relacijama (mislim na one vlakove u kojima nije obavezna rezervacija sjedišta uz plaćanje posebne naknade) ukrca više putnika no što je predviđeno sjedećih mjesta? U naprednom svijetu to se rješava vrlo jednostavno – na peron i u određeni vlak mogu ući samo osobe koje imaju osigurano sjedište. Tko u nas vodi o tomu računa? Evo Vam gospodo iz nacionalnog prijevoznika (Hrvatske željeznice) način kako ograničiti broj putnika. Za određeni vlak prodajte samo onoliko prijevoznih karata kolika je dopuštena popunjenost vozila, a na peron i ulazak u vlak ograničite samo onim osobama s izdanom kartom. Može li u zrakoplov ući osoba bez karte i osiguranog sjedišta? Odgovor - zna se. Može li u autobus u međugradskom prijevozu ući osoba bez osiguranog sjedišta i prijevozne karte? Odgovor – zna se.

Postoji način kako ograničiti ulazak u vozila u javnom gradskom prijevozu. Postavljanjem posebnih tehničkih naprava koje isključuju mogućnost ulaska u vozilo nakon određene popunjenosti ili kontrolom ovlaštenih osoba kod ulaska u vozilo. Možda zapošljavanjem konduktera, koji će kontrolirati ulaz u svako vozilo. Ukratko, sve je moguće – samo treba htjeti i znati. Ovo se više tiče javnog prijevoza tramvajima i autobusima, npr. našeg grada. To je inače posebna tema – zašto imamo visoku cijenu prijevoza, zašto nam   je u Osijeku vozni park zastario, gdje su niskopodna vozila itd.

A što se tiče željezničkog prijevoza kako to da se nitko ne smatra odgovornim zbog više desetljetnog zanemarivanja ove vrste javnog prijevoza zbog čega smo kao zemlja u ovoj vrsti javnog prijevoza na samom začelju u EU. Svi su spremni govoriti o povoljnoj cijeni prijevoza u nas, ali nitko o udobnosti prijevoza, posebno ne o točnosti, brzini itd. Zato potrebu za prijevozom nadomještamo korištenjem osobnih automobila, zagađujemo životni prostor u „Lijepoj našoj“, izgradili smo ceste, bez kojih, istina je, ne bismo niti mogli planirati razvoj, ali smo onda je politika te „arterije“ onemogućila u boljem i većem korištenju „instaliranjem“ visokih naknada za korištenje i rijetkim izlazima. . Treba pokriti nerealno visoke troškove izgradnje po uzoru na zagrebačku žičaru ili osigurati da ceste budu vrelo za popunjavanje proračuna i vraćanje zajmova.  Zbog malog broja izlazaka s autoceste ili ulazaka na autocestu prostor uz autoceste nije zanimljiv za razvijanje industrija, trgovačkih centara itd. Pogledajte autoceste u svijetu ili npr. dovoljno je samo pogledati autocestu od Trsta do Venecije. A mi smo koncetrirani kako poboljšati sustav naplate, kod toga dajemo ne mala sredstva onima koji će nas u tomu podučiti umjesto uvođenja sustava vinjeta, po uzoru na druge zemlje, a cjenovno omogućimo da autoceste doista postanu arterija, kojom će teći život i koje će služiti gospodarstvu ove zemlje.

Tko je odgovoran da nam je javni prijevoz, bez obzira koje vrste, u cijelosti na margini našeg interesa. Osobno mislim da sam legitimiran govoriti o ovomu, ovo s obzirom na davnašnji interes za pitanja prijevoza.

Trebamo li aplaudirati radovima i sada najavljenom završetku gradnje spojne autoceste od Osijeka do mađarske granice i dalje s autocestom u Mađarskoj, koja vodi ka Budimpešti. I tu se sjetih jednom davno pročitane misli/aforizma – sam je vatru zapalio, sam je vatru ugasio, pa zaboraviše da je zapalio i nagradiše ga zašto što je ugasio. Slaviti zakašnjelu izgradnju prometnice, koja je trebala biti davno prije napravljena je „lijepo“, ali nije li to slavlje trebalo biti već zaboravljeno, a cesta od davno u upotrebi. Ovo se ne odnosi na one koji danas bilježe ili najavljuju izgradnju novih kilometara autocesta, već na one koji su svojevremeno zaboravili da mostovi spajaju samo ako do njih vode ceste ili da se ceste ne prave radi gledanja već radi prometovanja i ako su dijelom jedne šire mreže cesta.  A naša Slavonika je dugo vremena bila „slijepo crijevo“, kojim se moglo doći do Osijeka i onda „stop“. I još uvijek je, što zbog točke u kojoj završava (Osijek), što zbog visoke naknade za korištenje i malog broja izlazaka.

I da zaključim, korona će nam sigurno „pomoći“ da imamo prijevoz koji odgovara potrebama civiliziranog čovjeka, da barem za vrijeme trajanja ovih mjera ne tražimo slobodno mjesto a kamoli udoban i siguran prijevoz. Bilo bi dobro kada bi se u jednom novom vremenu i kada budemo oslobođeni opasnosti od infekcije koronom nadležni više zabavili jačanjem javnog prijevoza, koji će biti udoban, siguran, brz. Tek za napomenu – u vrijeme kada sam studirao u Zagrebu (1966-1970) putnički vlak do Zagreba je vozio 6 sati. A danas – pitajte na željeznici, ako ste radoznali. A vremenska razlika je samo pola stoljeća. Za zanemarivanje javnog prijevoza ipak je netko kriv ili nije nitko kriv, već je kriva politika kroz više desetljeća. A sada nam epidemiološka mjera povećava udobnost prijevoza. Da se ne vozimo kao „sardine“, autobusu, tramvaju, vagonu. Poboljšanje javnog prijevoza je tema za sebe.

Dr.sc. Srećko Jelinić, red. sveuč. profesor u trajnom zvanju, u mir.
Stavovi izraženi u ovom tekstu stavovi su autora, i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Republika.eu