Gost komentator

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA

Njemačko ekonomsko čudo i poduke za Hrvatsku (a posebice Slavoniju)

Iz povijesti je poznato da su se ljudi, narodi i čitave civilizacije razvijale i napredovale oponašanjem i slijeđenjem uspješnih primjera drugih ljudi, naroda i civilizacija, a ne slijeđenjem apstraktnih teorijskih koncepata i utopija. Vjerovanje u utopije i apstraktne koncepte, bilo duhovnika, političkih revolucionara ili raznih eksperata, češće je vodilo k neuspjehu i nazadovanju, a nerijetko i u barbarstvo.

Nažalost sve češći prizori na našim ulicama.   FOTO:razglasaj.com
Piše: Republika.eu / Borislav Ristić

Problem je kod takvoga pristupa što takvi primjeri često dožive svoje naknadno tumačenje, u skladu s nekom apstraktnom teorijom ili ideologijskim postavom, čime se onemogućuje pristup njegovu pravomu razumijevanju. Primjer poslijeratnoga gospodarskoga oporavka Njemačke, koji se često naziva "njemačkim ekonomskim čudom", nije lišen tih interpretacijskih problema i ideologijskih zamagljivanja i iskrivljavanja. Zar nas nisu u školi učili da je njemački poslijeratni privredni bum rezultat sretnog spoja gotovo fanatične radišnosti njemačkoga naroda i ekonomske pomoći Zapada, tzv. Marshalova plana, sretan spoj antropologije i ekonomskoga planiranja? Tomu se, posebice u posljednje vrijeme, dodaje i oprost dugova. No, kako onda, može se netko upitati, da se takav bum nije odigrao i u Istočnoj Njemačkoj, nego samo u Zapadnoj – i tamo je bio isti taj radišni narod i tamo je bilo ekonomskoga planiranja, a Istočna Njemačka nije, također, bila opterećena nikakvim dugovanjima, kao ni ratnim reparacijama. Uostalom, Marshalov je plan na svom vrhuncu, 1948. - 1949., dostizao tek oko 5 % BDP Njemačke, a druge zemlje koje su primale istu stranu pomoć nisu toliko napredovale. Očigledno je da se nešto drugo dogodilo. 

Njemačka je iz rata izišla kao poražena i ratom razorena zemlja. Preko 20 % stambenih objekata bilo je uništeno, velik je dio radno sposobnoga stanovništva stradao u ratu, industrijska je proizvodnja pala za 50 % u odnosu na razdoblje prije rata, proizvodnja je hrane također bila prepolovljena u odnosu na prijeratno razdoblje, a hrana se dijelila na bonove. Zbog politike racionalizacije prehrane i kontrole cijena – mjere koje je uveo još Hitler tridesetih, a tu su politiku nastavile provoditi i okupacijske vlasti – vladala je velika nestašica i glad. Magazini i police u trgovina bili su prazni. Ljudi su organizirano odlazili u pohode na selo u potrazi za hranom, nerijetko pri tom pljačkajući seosko stanovništvo. Njemačko je stanovništvo bilo potpuno ovisno o stranoj pomoći kako bi uopće preživjelo. 

Takva je situacija trajala do 1948. godine. Dvadeset godina nakon toga, Zapadna je Njemačka bila ekonomski gospodarski div. Što se dogodilo? Ukratko, dogodio se kapitatalizam i slobodno tržište. Istočna je Njemačka ostala ekonomski patuljak, u režimu pod kojim su ljudi živjeli na ivici gladi i neimaštine. Zašto? Njoj su se dogodili socijalizam i planska ekonomija. 

Priča o njemačkom ekonomskom čudu (za koje mnogi kažu da i nije "čudo", ništa nadnaravno, naime) ide ovako. U njenom se središtu nalazi jedan čovjek, Ludwig Erhard, ekonomist i učenik Friedricha A. Von Hayeka, bavarski ministar financija i savjetnik vojnoga upravitelja američke zone, kasnije ministar u saveznoj vladi kršćanskih demokrata (CDU) Konrada Adenauera, da bi šezdesetih sam postao kancelarom SR Njemačke. Kao sljedbenik Hayeka (kasnije nobelovca), Erhard je bio izrazito protržišno usmjeren i shvaćao je da su brojne regulacije u ekonomiji i socijalističke politike, koje je u Njemačku uveo Hitler, a okupacijske vlasti ostavile netaknutim, kamen o vratu Njemačke i preprjeka njezinu oporavku. Za tržišne reforme nije imao suglasnost okupacijskih vlasti. Protiv liberalizacije sustava i za zadržavanje vladinog miješanja u gospodarstvo bili su i oporbenjaci iz SDP-a. Ludwig Erhard razmišljao je što napraviti, a onda je jednog lipanjskog dana, u petak popodne, kada su svi otišli na vikend, izdao naredbu kojom je ukinuo državnu kontrolu cijena i sustav racionalizacije, odnosno, planske podjele hrane. 

To je pokrenulo lavinu. Dok su se vojni upravitelji vratili na radna mjesta, stvar je već daleko odmakla, tržište je živnulo. Do ponedjeljka su se magazini napunili hranom, u utorak je na tržnicama i u trgovinama bilo svježega voća i povrća, mesa i drugih potrepština u dovoljnoj mjeri. Vojni upravitelji više ništa nisu mogli napraviti, situacija se nije mogla vratiti na staro. Zabilježen je razgovor između vojnoga upravitelja, generala Luciusa Claya i Erharda: 

Clay: Gospodine Erhard, moji mi savjetnici kažu da je ono što ste učinili ogromna pogrješka. Što imate reći na to?

Erhard: Gospodine Clay, ne obraćajte pozornost na njih! I meni moji savjetnici govore to isto. 

Nakon ukidanja kontrole cijena i uspješnih reformi u Bavarskoj, što je dovelo do mnogo bolje opskrbljenosti tržišta životnim potrepštinama, Adenauer je imenovao Erharda za saveznoga ministra financija, odakle je Erhard pokrenuo radikalnu i složenu monetarnu reformu, koja je na svijet donijela dojčmarku. Stoga je deregulaciju tržišta cijena pratila i monetarna reforma, a potom i drastično rezanje poreza. Smanjeni su porezi na dohodak, korporativni porezi, razna davanja i regulacije su ukinute – država je prestala biti smetnjom biznisu. Privreda se pokrenula. Od lipnja, kada je reforma krenula, do prosinca 1948., industrijska proizvodnja, koja je bila na 50 % prijeratne proizvodnje, skočila je na 78 %. Lišen starateljske brige države, njemački je privredni div počeo slobodno disati i rasti. 

Hrvatska se, dvadeset godina nakon rata, na žalost, ne može pohvaliti takvim bumom. Hrvatska je imala umjetan i prividan razvoj, koji se hranio stranom pomoći i zaduživanjem. Političke su se elite odlučile za socijalističke politike, a protiv tržišnih reformi. Hrvatska danas stagnira i već je petu godinu u recesiji, poput Istočne Njemačke. Zašto? Upravo zato što nije imala svog Erharda, što je zadržala socijalističke politike prethodnog režima i državnu kontrolu nad ekonomijom. Ako prošetate danas Osijekom ili bilo kojim slavonskim gradom, vidjet ćete još uvijek tragove rata na pročeljima zgrada. Točnije, točno ćete pogoditi koje su zgrade privatne, a koje državne po tim pročeljima. Država je uvijek loš staratelj. 

Ono što Hrvatskoj – a pogotovo Slavoniji i ratom pogođenim područjima – danas treba, nije državno starateljstvo i financijska pomoć, bilo Zagreba, bilo Bruxellesa. Slavoniji nisu potrebne donacije i velike državne investicije. Nije potreban nikakav državni Plan, nikakav novi grozomorni, fašistički New Deal, kako najavljuju današnji upravitelji Hrvatskom. Slavoniji je potrebno samo da joj se država skine s grbače, potrebna je porezna – i svaka druga – deregulacija i, još više – porezna – i svaka druga – decentralizacija. Novci ne trebaju ići u Zagreb ili Bruxelles iz Slavonije, da bi nam se odande "velikodušno" vraćali u vidu kakvoga glomaznoga i najčešće nepotrebnoga državnoga projekta ili investicije. Novci ne trebaju nikamo ići, posebice ne političarima. Što više novca treba ostati u džepu slavonskoga seljaka i građanina, a on će sam, putem tržišnih transakcija i alokacija resursa, najmudrije odlučiti kamo taj novac treba usmjeriti. Druga mu pomoć ili milostinja tad ne će biti potrebna. 

Njemačka je postala ekonomski velika i snažna, a Nijemci radni narod, zahvaljujući tomu što im se država maknula s puta i pustila ih da rade i sami donose odluke. Upravo je to potrebno i građanima Hrvatske – a posebice ratom razorenoj Slavoniji – da dvadeset godina poslije rata ne bi izgledala kao da je rat jučer završio. I to je jedino čudo koje nam je potrebno. Drugih čuda i nema.