Brodsko-posavska

SVAKI NOVI DAN NOVI JE ŽIVOT

Mladi Brođani u Ruandi djecu uče osnovama fotografiranja i izradi školskih novina

Brođani, profesorica Tena Mužević i njezin prijatelj Marin Leko (TV snimatelj, fotograf, režiser..), oboje zaposleno u Zagrebu, već desetak dana borave u Ruandi, selu Kivuma, u franjevačkom centru Otac Vjeko, gdje u okviru humanitarne akcije podučavaju djecu.

Tena s učenicima   FOTO:Glas Slavonije
Piše: Republika.eu / GS

Otkada su saznali za humanitarni rad fra Ivice Perića, iznimnog misionara iz Bosne i Hercegovine, zaslužnog za gradnju škola u Ruandi, te bračnog para iz Osijeka Maje i Željka Garmaza, koji je o njegovu radu napisao knjigu “Naš čo'ek u Africi” i zaradio novac za gradnju srednje škole u ruandskom selu te pokrenuo akciju “Srce za Afriku”, Tena i Marin nisu prestali razmišljati o tome kako bi i sami nešto učinili. Znali su da tisuće djece u Ruandi žive u krajnjoj neimaštini, a obrazovanje, slažu se s fra Perićem i Garmazima, jedino ih može izvući iz bijede. 

"Kako oboje volimo putovanja i fotografiju, odlučili smo se preko Facebooka skupiti fotoaparate i laptope koji su izvan uporabe - prije polaska u Ruandu kazala je Tena, koja s Marinom planira pokrenuti radionicu u novosagrađenoj školi i učiti djecu fotografiji te možda pokrenuti školske novine. “U vrlo kratko vrijeme upoznali smo puno dobrih ljudi velika srca. U akciji 'Pikselima za Ruandu' skupili smo oko 40 funkcionalnih digitalnih fotoaparata, tri laptopa, a nakon toga i 300-tinjak novih majica i druge odjeće, nogometnih lopti, kemijskih olovaka i ostalih potrepština2", dodaje Tena. Uputili su se na dalek put i mjesec dana volontiranja. Smjestili se u franjevački centar, odakle se Tena javila kratkim pismom i fotografijama.

"Ovdje u Kivumu (župa s 30-ak tisuća vjernika, gdje 50-ak posto obitelji ne može osigurati svakodnevni obrok) sve je drugačije. Samo su ljudi isti, imaju svoje snove, svoj život, nadu, svakodnevicu... Ma koliko ona nama izgleda tmurna, njima nije... Svaki novi dan novi je život. Uspomene na pokolje i genocid od prije 20 godina, u kojima je u nekoliko mjeseci ubijeno milijun osoba – još uvijek žive. Onih koji su ostali živi i pamte sve je manje, stasaju neka nova djeca, koja imaju nadu u bolju budućnost, ma koliko se to nama teško činilo. Jedna od njih je i nova škola podignuta misionarskim radom fra Ivice, i puno, puno ljudi dobre volje... Školovanje - za koje je godišnje valjalo izdvojiti 300 dolara i bilo je nedostupno, jer je prosječna dnevna zarada jedan dolar - sada je stvarnost, na dohvat ruke djeci i roditeljima, a sve zahvaljujući dobrim, nesebičnim ljudima... - piše Tena, nastavljajući o prvim dojmovima u Kivumu: “Zamijetila sam tišinu. Ceste od crvene prašine, bosa djeca, drveće banana i polja kave... Nakon kratke šetnje odmah mi je postalo jasno da sam ja ovdje 'drugačija', muzungu (bijelac na kinyarwandskom), atrakcija. No umjesto pogleda ispod oka svi su mi upućivali uljudne pozdrave i osmijehe. Djeca su trčala oko nas i tražila 'bonbon' ili su pozirala za fotografiranje, nakon kojeg su nestrpljivo salijetala oko fotoaparata kako bi provjerila jesu li dobro ispala na fotografijama. A fotografija i ljudi koji su ruandskoj djeci pružili priliku za školovanje inspiracija su za naš projekt. U radionici djecu i profesore učimo osnovama fotografiranja, obrade fotografija te izrade školskih novina. Iako većina od njih nikada nije držala fotoaparat u rukama te malo njih govori engleski - pokazali su veliko zanimanje za fotografiju, kao i ogromni talent. U tjedan dana trosatnog održavanja radionice, uz pomoć prevoditelja, prezentacije, te ruku i nogu, uspjeli smo prikupiti velik broj fotografija. One najbolje imamo u planu pripremiti za izložbu. A nakon toga počinje naš drugi dio projekta – snimanje dokumentarnog filma o fra Ivici i župi Kivumu te Centru Otac Vjeko” - prenosi Tena svoje i Marinovo dragocjeno iskustvo koje će nakon volontiranja i snimanja pokazati svijetu.

IZVOR: Glas Slavonije